Prof. dr. don Slavko Kovačić, svećenik, znanstvenik-povjesničar, arhivist, umirovljeni redoviti profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, urednik  Zova rodnih ognjišta, navršio je 70. godinu života.

 

ZOV: Uz zahvalu što ste pristali na ovaj razgovor, recite nam najprije neke osnovne crtice iz Vašeg djetinjstva i mladosti, dok ste živjeli u zavičaju.

 

Kratki podaci općenito o mom životu i radu, na služben način izneseni, dostupni su na internetu, a dobiju se upisivanjem moga prezimena i imena u Googlov pretraživač. Stoga ću ovom prigodom prednost dati onomu što tu ne piše. Bit će to baš, kao što si rekao, „crtice“.

Rođen sam u Kučićima 27. travnja 1938. kao deveto i najmlađe dijete Ivana, zvanog Ine, i Filipe, rođene i odgojene u rogozničkom zaselku Dubočaj, danas poznatijem pod nazivom Marušići. Kršten sam sljedećega 15. svibnja, krizman 2. studenoga 1947., a prvu sam sv. pričest primio u nedjelju 13. lipnja 1948., sve u Kučićima.

Krizmao me je ondašnji naš biskup K. K. Bonefačić (1870.-1957.), toga puta nas oko 150-ero Kučićana u dobi između osme i osamnaeste godine, jer prije toga, u strašnim neprilikama ratnim i prvih poratnih godina, nije mu bilo moguće pohađati župe izvan Splita. Tom je prigodom objed za nj i njegovu malu pratnju priređen u našoj obiteljskoj kući, jer župnu kuću, zapaljenu u siječnju 1943., još nije bilo moguće obnoviti. Mene su tada kao malog krizmanika (bilo mi je devet godina) predstavili časnomu starcu biskupu. Darovao mi je sličicu s prikazom silaska Duha Svetoga. Tada nisam mogao ni slutiti da ću ga poslije viđati kao mali sjemeništarac te biti na njegovoj dijamantnoj misi, ujedno oproštajnoj, u splitskoj katedrali koncem lipnja 1954., jer naš mu je župnik don Rade za tu prigodu po meni poslao prigodni dar. Ostatak svoga života proveo je u rodnoj Baškoj na otoku Krku. Tko je onda mogao i sanjati da ću skupa s našim umirovljenim nadbiskupom Antom Jurićem, nekoliko svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije i pjevačkim zborom iz Vranjica u župnoj crkvi toga nama dalekog mjesta 28. siječnja 2007. sudjelovati u spomen misi o 50. obljetnici Bonefačićeve smrti i u svečanoj molitvi kod njegova groba.

Moga su srednjega brata djeca zvala „pop“, valjda stoga što je bio izvrstan đak, pa sam mu i ja, rugajući se, često davao taj „naslov“ (djeca ko' djeca!) i ne misleći da će to biti stvarna oznaka moga životnog poziva. Bog je klicu svećeničkog zvanja iznenada usadio u moje dječačko srce na Badnji dan 1948. Vraćao sam se u skupini žena i djece s ispovijedi i sv. mise, u kojoj su ministrirali sjemeništarci iz našega sela. Bila su te školske godine petorica iz Kučića, među njima i sada pokojni inženjer Ivo Tomasović, sin naših Kažimira i Marije, učitelja i učiteljice. Učiteljica, koja je bila u spomenutoj skupini, kad je mene opazila, rekla je: „Mogao bi i naš Slavko u sjemenište“. Nikad prije nisam na to pomišljao, a u tom trenutku me je svega prožela želja da postanem svećenik i više me nije napuštala. Ipak bi vjerojatno bila zauvijek ostala zapretana u meni i neostvarena, da mi to isto, nakon što sam sljedećega ljeta s odličnim uspjehom završio četvrti razred osnovne škole, nisu predložili moji ukućani, jer o svojoj velikoj tajni nikomu nisam govorio, niti bi je – po svoj prilici – ikad ikomu sam bio očitovao. Bit će da su se moji, ne znajući za tu moju potajnu želju i volju, začudili, kako sam spomenuti njihov prijedlog od prve i rado prihvatio.

Tako sam kao 11-godišnji dječak o blagdanu Male Gospe g. 1949. započeo u sjemeništu u ono doba osmogodišnju gimnaziju. Rastanak je od roditelja i zavičaja bio vrlo bolan, pa da nije bilo one velike i čudesno vruće želje, ne bih se bio u Splitu zadržao ni tri dana. U neku drugu školu zasigurno ne bih bio pošao ni pod koju cijenu, jer toliko sam osjećajno bio navezan na rodnu kuću, a u ono doba se nije moglo, kao danas, od kuće ići u srednju školu u Omiš autobusom. Uostalom, u Omišu takve škole tada nije ni bilo. Do Splita smo stizali najprije pješačeći nešto manje od dva sata do Omiša, a potom vozeći se malim brodom, koji je pristajao kupeći putnike u Dugom Ratu, na Krilu, u Sv. Martinu, nekad i u Stobreču, te stizao u Split za otprilike tri sata. Sad je lakše stići do Zagreba nego onda od Kučića do Splita (2 sata pješačenja i 3 vožnje brodom).

Moje tjelesne sile (težio sam tada 26 kg) bile su u potpunom nesrazmjeru s dugim i teškim školovanjem koje me je čekalo od ukupno 14 godina, 8 gimnazijskih i 6 fakultetskih. Otežavajuća je okolnost bila u poratnoj oskudici. Živežne namirnice smo donosili od kuće (određene količine brašna, tjestenine, krumpira, ulja i masti, sapuna itd.). U gradu se je tada inače sve potrebno za život moglo dobiti samo na bonove (tzv. «točkice»), koje sjemeništu u pravilu nisu htjeli dati. Zimi nije u sjemenišnoj zgradi bilo nikakva grijanja, jer se nije moglo smoći za to potrebna sredstva.

Već u tijeku moga prvoga razreda liječnica je dr. Vera Bekavac Škarica dala do znanja sjemenišnim poglavarima da ja s tako slabom tjelesnom konstitucijom ne mogu preživjeti 17. godinu. Vijećali su potom što sa mnom učiniti te zaključili: „Školski program svladava s lakoćom, a vidi se da mu je drago biti u sjemeništu, pa ako već tako mlad ima umrijeti, bolje da umre kao sjemeništarac“. To mi, dakako, nisu tada kazali nego tek, kad je sve sretno prošlo, a nije prošlo bez velikih zdravstvenih poteškoća povezanih, među ostalim, i s mnogim rhöngenskim pregledima (Onda se nije govorilo o opasnosti zračenja iz te naprave). U djetinjstvu i ranoj mladosti nevolja je te vrste bilo napretek, u vrijeme filozofsko-bogoslovnog studija znatno manje, u svećeničkoj i profesorskoj službi još manje, tako da nikad nisam bio na bolovanju, a evo sam, unatoč vršenju raznih zahtjevnih službi, i to po više njih istovremeno, uz to i dodatnoga nemalog znanstvenoistraživačkog truda koji mi je redovito odnosio i cijele praznike, hvala Bogu, prevalio sedamdesetu, i još se ne dam. To je očit primjer da se nitko ne mora pred izazovima i poteškoćama bilo koje vrste bespomoćno predati. S pomoću Božjom može se svladati i ono što po ljudsku izgleda nemoguće.

            S obzirom na moje školovanje reći ću još da sam sedam gimnazijskih razreda završio u Splitu, a osmi i maturu u dubrovačkom sjemeništu. Iz Splita smo se morali razići u druge škole zbog nasilnog zatvaranja splitskoga sjemeništa ljeti g. 1956., nakon nepravedne sudske odluke donesene u tipično komunističko-staljinističkom postupku. Kad sam prije odlaska u Dubrovnik u razgovoru s majkom jednoga bivšeg sjemeništarca kazao kamo idem, rekla je: „Nema od toga ništa, jer kako su zatvorili splitsko sjemenište, tako će i dubrovačko i druga“. Odgovorio sam: „Isusovi apostoli uopće nisu imali sjemeništa, a ipak su odgojili svoje nasljednike koji su vrlo uspješno vodili kršćane“. Njezina procjena nije bila bezrazložna, jer riječko su sjemenište komunističke vlasti zatvorile već prije nego splitsko, a umalo da poslije splitskoga nisu zadarsko i đakovačko. Međutim, u zagrebačko i dubrovačko nisu dirali, jer zatvaranje baš sviju sjemeništa ipak bi izazvalo velika negodovanja u svijetu, a znali su da neugodne vijesti iz spomenutih dvaju gradova jače odjeknu (Srpski se agresori udarajući g. 1991. granatama po Dubrovniku, pa i po Zagrebu, nisu na to obazirali!). Ne bih htio da se navedeni moj hrabri odgovor shvati kao znak nekakvoga mog junaštva, jer po sebi smo svi slabi i strašljivi, ali u nekim važnim trenucima Bog nas na svoj tajanstven način podupre i ohrabri.

Šest godina boravka u zagrebačkoj bogosloviji (splitska je bila zatvorena sedam godina!) i studija na tamošnjemu Katoličkomu bogoslovnom fakultetu smatram posebnom Božjom milošću. Kad god dođem u Zagreb, navratim u meni tako dragu zgradu ma Kaptolu, u kapeli se s osjećajem zahvalnosti pomolim za svoje odgojitelje i profesore te svaki put osjetim osobitu radost, a vremenski razmak od toliko desetljeća, koliko je prošlo od kada sam tu živio, kao da se potpuno izgubi.

 

ZOV: Prva je Vaša služba bila župnička u neretvanskom kraju. Što kažete o tomu?

 

Za svećenika sam zaređen u Splitu 24. ožujka 1964., a mladu sam misu slavio u crkvi sv. Luke u Kučićima sljedećega 5. travnja, na Mali Uskrs. Poslije toga sam se vratio u Zagreb te dovršavajući studij nedjeljom i blagdanom pomagao župniku karlovačkoga predgrađa Dubovac. Župničku sam službu vršio u malomu neretvanskom selu Borovci od sredine rujna 1964. do konca toga istog mjeseca 1968., dakle malo više od četiri godine.

Spremno sam i veselo tamo pošao. Međutim prvih sam dana vrlo mučno doživio i proživljavao veliku promjenu životne sredine. Zaista nije bilo lako nakon šest godina života u Zagrebu u velikoj zajednici od gotovo dvjesto bogoslova, naviknuti se odmah na potpunu osamljenost, a biti udaljen od rodne kuće i obitelji oko 100 kilometara. Neelektrificiranost toga sela, udaljenost od autobusa, od zadruge, u kojoj je bila jedina trgovina, i od pošte (U ono doba nitko od svećenika nije imao auto!) – da ne spominjem druge nepogodnosti – nisam smatrao toliko važnim. Zlata mi je vrijedila relativna blizina rođaka don Ante Tomasovića (1933.-1978.), tada župnika u Bijelom Viru (oko 20 km udaljen od Borovaca) s kojim je bila njegova plemenita sestra Roža, a isto tako bratska susretljivost meni susjednoga župnika don Veseljka Luetića i pažnja njegove starice majke. Sve je bilo drugačije, kad sam se malo po malo upoznao i suživio sa župljanima, iskrenim ljudima, a punim pažnje prema meni i prema svakomu, koje sam potom stvarno doživljavao kao svoju širu obitelj. Ne mogu ovdje posebno ne spomenuti glavnoga borovačkog crkovinara Dujma Krstičevića, koji mi je bio kao drugi otac, a tih, nenametljiv, od sviju poštivan zbog radišnosti i osobite čestitosti. Druge, kojima također dugujem posebnu zahvalnost, ovdje ne spominjem, jer bi za to trebala cijela stranica. Od moga odlaska iz Borovaca prošlo je, evo, punih 40 godina, a još uvijek ponekad sanjam da sam tamo. Živjeli smo, moji župljani i ja, skromno i siromašno, ali sve je nadoknađivao osjećaj pravoga ljudskog i kršćanskog zajedništva zbog čega mi je naslov „pop borovački“ (Tako su me nazivali u susjednim župama!) bio draži od svih kasnijih akademskih naslova. Borovčani i ondašnji moji kolege neretvanski svećenici pomogli su mi na putu do veće zrelosti, ljudske i vjerničko-duhovne, na čemu sam im trajno zahvalan.

 

ZOV: Recite nam nešto o Vašemu daljnjem školovanju?

 

Nakon prve godine moga župnikovanja u Borovcima dobio sam pismo od direktora biskupijske gimnazije don Rafe Radice u kojemu me je obavijestio, da sam određen za budućega profesora povijesti u ponovno otvorenoj sjemenišnoj školi te da trebam taj predmet završiti na zadarskomu Filozofskom fakultetu, prve dvije godine kao izvanredni student vršeći i dalje župničku službu, a ostale dvije kao redoviti boraveći u Zadru. Potom mi je poslao sve materijale za polaganje prijamnog ispita, koji sam uspješno položio te upisao dvopredmetnu grupu Povijest i Povijest umjetnosti. Putovao sam dva puta godišnje u Zadar na dvotjedne seminare na kojima smo mi izvanredni studenti dobivali upute i literaturu za spremanje ispita. Danas, kad se ljudi voze vlastitim kolima i još autocestom, jedva je zamislivo koliko su ta putovanja bila naporna. Prva je dionica od Borovaca do Opuzena znala trajati pola dana, jer trebalo je preći s prtljagom tri kilometra pješke do glavne ceste, a onda čekati da s kamionom naiđe neki dobrohotni vozač, koji će me htjeti prebaciti do Kule na Neretvi. Potom sam čekao vlak za Ploče, da bih se onda ubacio u neki od autobusa što su vozili netom dovršenom magistralom prema Splitu i Zadru. Kad se uzme u obzir to i redovite župničke dužnosti, razumljivo je da su mi tri godine trebale dok položim uvjetne ispite za upis u peti semestar, nakon čega sam trebao postati redovitim studentom.

Koncem srpnja g. 1968. došao je u Borovce nadbiskup Franić radi obavljanja službenog pohoda, krizme i posvete novoga oltara u obnovljenoj župnoj crkvi. Iznenadio me je viješću da ne ću ići u Zadar, jer me šalje u Rim radi studija na Fakultetu crkvene povijesti Papinskoga sveučilišta Gregorijana. Dodao je da sam već primljen u tamošnji Hrvatski zavod Sv. Jeronima. Prije mi ništa o tom nije javljao, pa sam tu vijest, po sebi ugodnu, vrlo mučno doživio, jer strah, da će daleko zahtjevniji studij u inozemstvu ugroziti moje još uvijek vrlo tanko zdravlje, tada mi se je činio više nego razložnim. Međutim, povlačenja više nije moglo biti.

Tako je spomenuti zavod postao mojim novim domom u kojemu sam proveo pet godina studija te postigao stupanj magistra crkvene povijesti. Jedva sam se privikao na ponovni studentski život, i to u tuđini. Župnički je život bio neusporedivo raznolikiji, življi i stoga radosniji. Uz svladavanje redovitoga studijskog programa tražilo se je za upis u drugu godinu, osim dobrog poznavanja jezika latinskoga i talijanskoga, na kojima su se držala predavanja, i dovoljno znanje iz još dvaju svjetskih jezika. Priznali su mi francuski, koji sam učio u gimnaziji, a za drugi sam izabrao njemački, koji do tada nisam nikad učio, pa je za nj trebalo izdvojiti prilično vremena tijekom te prve akademske godine, a potom preko ljetnih praznika pohađati dvomjesečni intenzivni tečaj na Goete-institutu u Njemačkoj. Tako sam na početku nove akademske godine uspio položiti neformalni ispit kratko razgovarajući na njemačkom s tadašnjim dekanom moga fakulteta P. Kempfom, pravim Nijemcem. S pokazanim znanjem ne bih se smio baš previše hvaliti, ali dokazao sam ipak da ću moći pratiti stručnu literaturu na tomu za crkvenu povijest osobito važnom jeziku.

            Na istom sam fakultetu poslije magisterija (1971.) pohađao doktorski studij, prijavio disertaciju, istraživao u papinskim arhivima te ujedno završio poznatu Vatikansku arhivističku školu. Doktorirao ipak nisam u Rimu nego znatno kasnije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1986.). Razlogom je bilo to što sam, nakon prometne nesreće u kojoj je teško stradao naš profesor don Srećko Dragošević, iznenada morao prekinuti rad na disertaciji te preuzeti predavanja iz opće i domaće povijesti u sjemenišnoj gimnaziji (Tu sam službu vršio tijekom sljedećih 14 godina), brzo potom i crkvene povijesti na Teologiji u Splitu afiliranoj tada Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a ujedno vođenje Nadbiskupskog arhiva, koji je do tada praktički bio nedostupan istraživačima. Ipak sam, uza sve to, koncem 70-ih godina uspio završiti još i poslijediplomski studij iz pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, što je za moju struku bilo prilično važno.

 

ZOV: Odnedavno ste u profesorskoj mirovini. Recite nam nešto o svom nastavničkom radu u sjemenišnoj gimnaziji i na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Splitu, kojem ste bili i dekan. Koje ste kolegije i u kojem vremenu predavali?

 

Na Teologiji sam od početka predavao Staroslavenski jezik i glagoljaštvo, predmet moga osobitog zanimanja, i Opću metodologiju znanstvenog rada, vodio seminar iz crkvene povijesti, a potom preuzeo još i predavanja i vježbe iz latinskog jezika crkveno-teološke literature. Glavni su mi kolegiji bili Opća crkvena povijest i Povijest Crkve u Hrvata. Devedesetih godina sam neke od tih predmeta rado prepustio novim profesorima, a od g. 1999., kad je došlo do osnivanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u sastavu splitskoga sveučilišta, spomenuti su glavni kolegiji podijeljeni između dvaju profesora tako, da sam od tada predavao stari i srednji vijek, a moj kolega fra Vicko Kapitanović novi vijek i moderno razdoblje. To mi je bilo prilično veliko olakšanje prije odlaska u mirovinu (2007.).

U dva sam navrata po jednu godinu vršio službu rektora Teologije u Splitu (1988./1989. i 1992./1993.) te iskusio koliko je to odgovorna i teška služba, pogotovo ako u isto vrijeme treba vršiti i više drugih. Stoga sam dvogodišnju dekansku službu na novoustrojenom fakultetu g. 2001. prihvatio samo zato, što sam u tom trenutku jedini od naših profesora imao zvanje izvanrednog profesora te u skladu s propisima mogao biti biran za dekana. Tijekom sljedećih godina više je njih postiglo to profesorsko zvanje, a razlog kašnjenja je bio u tomu što smo tek g. 1995. bili i s državne strane službeno uključeni u sveučilišni sustav. U mirovinu sam otišao kao redoviti profesor.

 

ZOV: Važan dio Vašega djelovanja bogat je znanstveno-istraživački rad, poglavito u područjima arhivskih istraživanja iz crkvene povijesti?

 

U odgovoru na to pitanje bit ću sasvim kratak. Koliko je ta vrsta moga rada bogata, nemam pravo suditi. To spada na stručnjake koji ih čitaju i objektivno vrednuju. Sedamdesetak izvornih znanstvenih radova i nekoliko stotina što znanstveno-popularnih, što raznih priopćenja, ocjena, prikaza, nekrologa i leksikografskih članaka svjedoče da sam se prilično oko toga trudio.

Spomenuo bih još to da me je ta vrsta posla privlačila već tijekom bogoslovnog studija u Zagrebu, kad sam se počeo baviti poviješću glagoljaškoga sjemeništa u Priku (ne „Ilirskoga“!), čitati sve što je o njemu napisano, tražiti dokumente u raznim izdanjima. O njemu sam napisao diplomsku radnju, za koju mi je moj profesor dr. J. Buturac rekao, da je slobodno mogu odmah objaviti. To nisam učinio, jer sam želio s vremenom naći o tomu što više novih podataka u arhivskim vrelima. Poslije sam ih u domaćim i stranim arhivima stvarno dosta našao, općenito o svećenicima glagoljašima u srednjoj Dalmaciji i o spomenutom sjemeništu, a dovršio i objavio samo neke manje cjeline. Za monografsku obradu glagoljaštva na spomenutom prostoru čekam za to potrebno slobodno vrijeme od par godina. Ne uspijevam ga, nažalost, naći ni sada kao umirovljenik, jer arhiv mi je i dalje na brizi, od sudjelovanja na raznim znanstvenim skupovima i potom dovršavanja priloga za zbornike ne uspijevam se osloboditi, upustim se i u neke projekte, koji oduzmu više vremena nego se unaprijed misli. Godine brzo prolaze, a starost je već tu, pa se lako može dogoditi da „moji“ glagoljaši i njihovo Priko ostanu na stupnju skupljenog a neupotrijebljenog gradiva. Što ćemo, život je kratak, a posla puno. Moramo biti realni te ponizno priznati ljudske granice. Srećom, s nama svijet ne svršava. Nastavit će to, nadam se, mlađi stručnjaci.

 

ZOV: Sada nam otkrijte kako i kada ste počeli istraživati dalju i bližu povijest našeg zavičaja, posebno Kučića i susjednih župa?

 

S tim je povezano i već spomenuto moje zanimanje za povijest sjemeništa u Priku. Jedan od njegovih prvih đaka bio je Kučićanin don Mijovijo Marunčić, a posljednjih don Mijo Tomasović. Prošlošću sela i župe Kučiće počeo sam se nešto više baviti odmah nakon povratka iz Rima. Bilježim sve važnije podatke o tomu na koje slučajno naiđem listajući raznu dokumentaciju. Dok mi je, nakon izvršavanja raznih obveza, ostajalo nešto više slobodnog vremena, tim sam se i sustavnije bavio. Poslije sam i svoje slobodno vrijeme uglavnom morao upotrijebiti za istraživanje nekih tema, koje su iz raznih razloga bile žurnije, osobito u povezanosti sa znanstvenih skupovima na kojima sam sudjelovao, a takvih je bilo ukupno pedesetak, što domaćih, a što međunarodnih. Zbog toga sam bio prisiljen odgađati zavičajne teme za bolja vremena, koja nikako da dođu. Možda o prošlosti Kučića ne bih bio dosad ništa napisao, da nismo pokrenuli naš župni list, a ovako sam, unatoč vremenskim tjesnacima, ipak uspio o povijesti svoga rodnoga sela i župe napisati i objaviti u Zovu gotovo tridesetak kraćih radova.

 

ZOV: Odakle ste crpili povijesnu građu za takva istraživanja, koje su poteškoće na koje ste nailazili i koje i danas susrećete u tom zahtjevnom radu?

 

U Nadbiskupskom arhivu u Splitu čuvaju se stanja duša većine naših župa iz g. 1725., pa tako i ondašnje župe Kučiće-Vinišće. Budući da su kučićke matične knjige, osim najstarije i nekoliko novijih, izgorjele g. 1943. u župnoj kući, povadio sam sve podatke o krštenima, vjenčanima i umrlima iz spomenute stare matice koja se čuva u Državnomu arhivu u Zadru, a potom iz tromjesečnih izvješća kučićkih župnika o matičnim upisima iz austrijskog vremena, točnije rečeno između godina 1817. i 1941., sačuvanih u Nadbiskupskom arhivu. Ta izvješća nisu, nažalost, baš kompletna. Sreća je što sam to poduzeo u mlađe dane, jer u posljednjih tridesetak godina ne bih za to uspio naći dovoljno vremena.

Tada sam preko praznika odlazio u zadarski Državni arhiv te ondje barem po desetak dana svake godine listao spise staroga omiškog arhiva (od g. 1520.). Prva velika poteškoća u tom pothvatu bila je prekomjerna oštećenost većine tih spisa od grizlica i vlage, tako da su pojedini listovi na mnogo mjesta probušeni pa sliče na čipke. Kad sam se uvjerio da se upotrebom osipaju, nisam ih dalje dirao čekajući eventualnu restauraciju. Budući da je ta restauracija vrlo skupa, zastala je na prvom sveščiću. Tek nakon stvaranja samostalne Hrvatske, grad je Omiš, na moj prijedlog, počeo za to godišnje izdvajati stanovita sredstva, ustvari mala, ali ipak se na tom važnom poslu radi. U međuvremenu sam pregledao manje oštećene spise u desetak od ukupno 200 kutija i našao mnoge podatke važne za povijest grada Omiša, Kučića i okolnih sela.

Pregledavajući povremeno i spise raznih drugih fondova zadarskoga arhiva, našao sam priličan broj dokumenata važnih za crkvenu povijest dalmatinskih biskupija i drugih crkvenih ustanova, za poznavanje privrednih, školsko-prosvjetnih, kulturnih i drugih prilika općenito, pa i štošta za našu zavičajnu povijest. Tako sam npr. u svescima u kojima su odluke mletačkih općih providura za Dalmaciju naišao na popis kuća u našemu užem kraju, većinom izbjegličkih, iz g. 1686., zatim u fondu Katastri popis svih stanovnika omiškoga kraja iz g. 1799.

U splitskomu Državnom arhivu također ima vrlo korisne dokumentacije, a za Kučiće sam najviše podataka našao u dokumentaciji sastavljenoj u doba izrade austrijskog katastra (oko 1835.).

U desetljeću između godina 1993. i 2003. u više sam navrata u bečkim i rimskim arhivima tražio spise koji se odnose na dalmatinske biskupije, crkvene škole i druge slične predmete. Od g. 1995. mogao sam na tomu više raditi te naručivati prilično skupe foto-reprodukcije raznih dokumenata, jer sam tada počeo primati profesorsku plaću, koju sam dobrim dijelom i rado za to trošio. Sveučilišni profesori, uostalom, takvim istraživačkim poslom zaslužuju plaću više nego nastavnim.

 

ZOV: Od samog ste početka prihvatili uredništvo našeg župskog lista, uz veliki doprinos stručnih i inih radova. Vidimo da to radite s posebnim marom i nesumnjivo velikom ljubavlju prema rodnom zavičaju.

 

            Taj naš list smatram mnogostruko važnim prije svega za naše župno i seosko zajedništvo, za promicanje pravih ljudskih i kršćanskih vrednota, a potom i za bolje upoznavanje naše kulturne i vjerske prošlosti. Stoga ne žalim truda, a ne žališ ga ni ti, ni drugi redoviti i povremeni suradnici. To je pothvat koji svesrdno podupire naš župnik, mnogi čitatelji i osobito naši iseljenici iz Amerike i Australije, čijim darovima se pokrije dobar dio tiskarskih troškova, a ukupni je trošak moguće pokriti zahvaljujući tomu, što ni suradnici, ni urednik ne traže za svoj trud nikakvu nadoknadu.

 

ZOV: Možete li sa stručnog stajališta dati ocjenu, evo, hvala Bogu, 27 tiskanih brojeva našega župnoga glasila. Koje su poteškoće s kojima se kao urednik susrećete u uređenju ZOV-a?

 

            Nezgodno je da ga mi iz uredništva ocjenjujemo, jer ispada da sami sebe hvalimo. Stoga samo navodim usmeno izraženi sud nekih mojih kolega, da je naš Zov jedan od boljih župnih listova u nas.

 

ZOV: Znamo da još marno radite. Čime se trenutno bavite?

 

Još predajem nešto malo (po jedan izborni predmet na splitskim fakultetima Bogoslovnom i Filozofskom, jedan kolegij na poslijediplomskom zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta). Ovih posljednjih mjeseci sudjelovao sam na dvama znanstvenim skupovima, jednom u Dubrovniku s izlaganjem „Don Frane Bulić u polemici o mjestu brodoloma sv. Pavla, Malti ili Mljetu“ i drugom u Blatu na Korčuli o životu i djelovanju našega splitsko-makarskog biskupa Marka Kalogjere (rođen u tom mjestu 1819., splitsko-makarski biskup od 1867. do 1888.). U tijeku je posao na pripremi 27. broja našega župnoga lista. Ujedno dovršavam dosta opsežnu knjigu o nekadašnjoj župi Žeževici, koja se je g. 1941. razdijelila na Žeževicu i Zadvarje. Tekst je dovršen, a u tijeku je tehnički posao na grafičkom prijelomu i tiskanju, što će i od mene tražiti još poprilično brige i truda.

Znam, naši će mi mještani prigovoriti, što sam se dao na taj pothvat, a ne na pisanje povijesti našega sela i župe. Čovjek se koji put zaleti pa obeća, a obećanje se mora izvršiti. Mislio sam napisati samo kratki prikaz povijesti žeževačke župe od 50-ak stranica, a kad sam se u to upustio pa uspio naći mnoge podatke o župljanima, župnicima, crkvama, bratovštinama itd., tekst se je produžio na više stotina stranica. Sličnu povijest župe obećao sam prije desetak godina Dugopoljcima (Ondje sam tijekom više godina nedjeljom pomagao župniku). Rekao sam im da ću to napisati, kad odem u mirovinu. Sad me drže za riječ.   

 

ZOV: S radošću pratimo Vaš rad na kučićkim prezimenima, koliko su ona do sada istražena?

 

            Već sam u jednom od prijašnjih odgovora spomenuo da sam prije tridesetak godina uz veliki trud uglavnom prikupio potrebno gradivo za ta rodoslovlja. Srećom, jer sad za tako opsežan istraživački posao ne bih imao vremena.

Kad mi pojedino naše prezime dođe na red za obradu, onda uočim, da bi se neki podaci, koji mi nedostaju, možda ipak mogli naći, neke nejasnoće razjasniti. Tako sam prisiljen ponovno tražiti, a već nađeno provjeravati u spomenutim matičnim izvješćima i drugdje. Više puta tražim neka razjašnjenja telefonski od starijih Kučićana. Osobito bi mi važno bilo znati, koji su se Kučićani iselili i kamo, jer o njima, njihovu vjenčanju i smrti nakon odseljenja, dakako, nema podataka u domaćim spisima. Korisno bi mi bila i svaka druga moguća dopuna u tom pogledu, pa i za prezimena koja sam već obradio i objavio u Zovu, a tako i eventualni ispravci, jer želio bih, nakon što dovršim objavljivanje cijeloga niza naših prezimena ovako u nastavcima, sve to ispraviti i dopuniti pa objaviti kao posebnu knjigu pod naslovom „Rodoslovlja sela i župe Kučiće“.

U ovom broju dovršavam Srdanoviće. Slijede potom Šarci, Šušići, Tomasovići, Topići i Vukasovići, što ne izgleda mnogo, ali pripadnici plemena Tomasovića i Vukasovića toliko su brojni da ću o njima morati pisati u više nastavaka. Nadam se da ću uspjeti sve dovršiti. Dakako, ovisi to o zdravlju i trenutku, u kojemu će doći poziv za prijelaz u život posve drugačiji od sadašnjega, lišen svih ovih poslova i briga.

 

ZOV: Navršili ste 70. godinu života, uskoro obilježavate 45 godina svećeništva, što je lijepa obljetnica. Uspomena je sigurno mnogo. Čega se posebno sjećate iz tog razdoblja i životnoga poziva?

 

Neke sam uspomene iznio odgovarajući na gornja pitanja, a neka već u prošlim brojevima Zova, npr. kad sam pisao o nezaboravnom don Marku Staniću i njegovim dolascima u Kučiće, o nekadašnjemu našem župniku don Radi prigodom njegove smrti, o don Anti Tomasoviću. Kad bih htio u većem obimu navoditi slične uspomene u okviru ovoga razgovora, ispunio bih sve stranice Zova, što ne bi bilo dobro, jer njegov sadržaj mora biti što raznolikiji. 

 

ZOV: Rodnu župu kako vidimo rado posjetite, kad Vam god prilike i obveze to dopuste. Kako kao znanstvenik, odgojitelj i svećenik gledate na sadašnjost naše župe?

 

            Reći ću otvoreno, da mi se ne čini baš ružičastom. Nekoć smo se s pravom ponosili osobitom privrženošću katoličkoj vjeri i Crkvi, molitvi, pohađanju nedjeljne i blagdanske mise i raznih pobožnosti. Na licima i u očima onih koji su u skupinama odasvud hitro hrlili u crkvu, a nakon sv. mise se vraćali ravno svojim kućama, moglo se je opaziti odsjaj osobitog mira i radosti. Čini mi se kao da i sad gledam, recimo, pokojnoga Mišu Sovulja, kako veselo korača uz Crljenicu okićen cvijetom iza uha, ili skupinu djevojaka iz Sovulja, koje su svake nedjelje vraćajući se s mise iz svega grla radosno pjevale. Prošlog ljeta žalila mi se je jedna od njih, koja sada živi sa svojom obitelji na drugom kraju svijeta, kako posjećujući ovdje svoju rodbinu opaža prilično veliki nehaj za svetu misu i olako izostajanje od nje nedjeljom i blagdanom. Prije samih desetak godina bile su izvanredno posjećene godišnje duhovne obnove, što ih je pokrenuo pok. fra Joško Srdanović. Čujem da sada nisu. Bez malo više poletnosti i ljubavi prema Bogu i svemu onomu što je njegovo ne može se doživljavati radost i snagu vjere, niti se može vjeru uspješno prenositi na mlađe pokoljenje. Sve ovisi o tomu, što i koliko cijenimo. Isus je rekao: „Gdje je tvoje blago, ondje će ti biti i srce“.

Kad prolazim kraj kafića u središtu našega mjesta, pa vidim pred njima i u njima u svako doba dana oveći broj posjetilaca, mlađih i starijih, čak mladih žena s djetetom u kolicima (bude tu nekih Kučićana, nažalost, i za vrijeme nedjeljne mise), osjetim se mučno. Nije, dakako, po sebi zlo navratiti u kafić, s prijateljima popiti kavu ili kakvo piće. Opasno je kad to činimo iz čiste pomodnosti, kad tomu u svomu dnevnom redu počnemo davati prednost, postanemo o tomu ovisni. Na mjestu je ovdje pitanje, što to vrijedna možemo donijeti iz bilo koje gostionice? Zar nas česti i produljeni boravci u njima kao osobe ne otupljuju? Zaista, Bog nas nije stvorio za to da se potucamo po takvim lokalima nego da se mičemo, radimo u kući i u prirodi, nešto dobra stvaramo za sebe i za druge, jedni drugima pomažemo, jer to je jedini put do životnog smisla, prave radosti i nutarnjega mira.

Nije, srećom, sve tako crno. S radošću gledam i slušam naš crkveni pjevački zbor sastavljen od mlađih župljana. Čini mi se da oni aktivno sudjeluju u župnom bogoslužju s pravim duhovnim veseljem, a davno je rečeno, da tko tako u crkvi od srca iskreno pjeva, dvostruko moli. Zacijelo ima još mnogo naših župljana koji osobno i obiteljski mole, redovito i rado idu na misu, čitaju vjerski tisak (ne samo Zov!) itd., ali uvijek i sve može biti još bolje, a opreza i borbe protiv vlastite ravnodušnosti i nemara općenito u životu nikad dosta.

 

ZOV: Što bi to bilo, kad bi u par rečenica našim Kučićanima u mjestu, domovini i iseljeništvu i svim čitateljima Zova rodnih ognjišta željeli nešto poručiti ?

 

            Ne dajmo se ničim odvratiti od pravog bogoljublja i domoljublja, jer to je najzdraviji okvir za djelotvorno čovjekoljublje, za obranu vlastite svijesti i savjesti, slobode i dostojanstva od tolikih zamki što ih pred nas stavlja moderni relativizam i hedonizam. Prepuštanje pohlepi i svođenje ljudskih ideala na sebično traženje lagodnosti i ugode pod svaku cijenu upropastilo je tijekom povijesti mnoštvo pojedinaca i cijele civilizacije.

Pitajmo se, koji cilj imaju oni što preko filmova, raznih televizijskih i novinskim uradaka sustavno obezvrjeđuju i ruše privrženost obitelji, domovini, vjeri i Crkvi? Profesor Zdravko Tomac smatra da to odgovara nekim novim svjetskim gospodarima, koji drže da će bez tih vrednota lakše zavladati ljudima, pretvoriti ih u bezličnu masu, moderno roblje, postići ono, što nisu uspjeli nasilnim metodama totalitarizmi 20 stoljeća: fašizam i komunizam. Veliku je istinu izrekao pjesnik Kranjčević stihom: „(...) Mrijeti ćeš, kad u ideale svoje počneš sumnjati“.

            Tomac doslovno ovako kaže: „Što bi ostalo od čovjeka, ako bi mu onemogućili da svojom slobodnom voljom uzvrati Božju ljubav, koji mu puni srce ljubavlju ne samo prema Bogu nego i prema čovjeku. Čovjek bez ljubavi prestao bi biti čovjek, ostao bi bez obitelji, nacije i vjere. Postao bi osoba bez identiteta i smisla života“.

 

ZOV: Još jednom Vam zahvaljujem na susretljivosti za ovaj razgovor, želim još mnogo znanstvenih uspjeha i stručnih radova, zdravlja i osobnog zadovoljstva u svećenićkom pozivu i, naravno, još mnogo tiskanih brojeva „Zova rodnih ognjišta“ pod vašim uredništvom.

 

Split, studeni / prosinac 2008.

Razgovor vodio : Ćiril Tomasović

 

 Zov rodnih ognjišta, 2008. br.2 (27)