Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu u svojim istraživanjima nastoji u novije vrijeme posvetiti pozornost arheološkim nalazištima u omiškom zaleđu s jedne i s druge strane rijeke Cetine veću nego im je prije općenito posvećivana, dakako, u skladu s financijskim sredstvima koja za to uspije dobiti, a koja su u sadašnjim prilikama, nažalost, oskudna i neredovita.

U ta nastojanja sretno se uklopilo istraživanje rimske vile i grobova na Pločju i srednjovjekovnog groblja na Greblju u predjelu zvanom Mijovilišće u Kučićima, što ga je g. 1992. u ime spomenutoga muzeja vodila mr. sc. Vedrana Delonga, arheološka savjetnica, u suradnji s Muzejom grada Omiša. Rezultate je  tih istraživanja ukratko prikazala u članku objavljenom u našemu Zovu br. 8./1999. (str. 18-22).

Ista je znanstvenica na jesen g. 2005., od konca rujna do pod konac listopada, obavila početni dio istraživanja u nama susjednom selu Podgrađu na nalazištu arheoloških ostataka zvanom Solioce, nekoliko desetaka metara sjeverozapadno od tamošnje župne crkve.

Selo Podgrađe, a posebno spomenuto nalazište, arheolozima je poznato od prvih desetljeća 20. stoljeća, kad je na poziv Pograđanina don Petra Škarice u selo i na spomenuti teren došao glasoviti arheolog don Frane Bulić, pomno pregledao nalazište Solioce i do tada slučajno iskopane spomenike te spomenutomu umirovljenom župniku dao upute za prvo probno istraživanje. To su don Petrovo iskapanje već u samim počecima zaustavile tegobe povezane s njegovom starošću (r. 3. 12. 1831.), a potom teža bolest i skora smrt (+ 4. 8. 1914.). S istraživanjem se je nastavilo, ili bolje rečeno iznova počelo, eto, tek poslije gotovo stotinu godina. Uzroci su tolikom kašnjenju bili I. svjetski rat (1914.-1918.), teške poratne prilike, zatim gospodarska i politička kriza u doba stare Jugoslavije, II. svjetski rat (1941.-1945.) i raznovrsne nevolje poslije njega.

Don Frane Bulić o nalazima i o istraživanju u Podgrađu

Don Petar je Škarica o kamenim ulomcima na kojima su uklesani dijelovi latinskih natpisa, a on ih zapazio u selu, obavijestio don Franu Bulića, svoga mlađeg kolegu i tada već svjetski poznatog arheologa, pismom od 15. siječnja 1907. i to sljedećim riječima:

Ovih dana namieri se na ulomak nadpisa na jednoj čadjavoj ku/h/inji Ante Škaričića – Macana koga ti šaljem. Drugi pokažuje uzidjanu stienu iste vrste urezanu (camullata) razbijene po pola, a drugi oveći komad začadjen i postavljen u sredini prozorčića iste vrste, a možda, kad bi se svi okrnjati izvadili i sastavili, nadpis bi se podpunio. Vlasnik kuće drage volje pristaje na izvadjenje, a samo da mu /se/ rupa nadopuni u zidu.[1]

Bulić je o svemu što se našlo u Podgrađima izvijestio znanstvenu javnost tek poslije don Petrove smrti, kad se više nije mogao nadati novim nalazima. Što je vidio u Podgrađima g. 1907. i što je don Petar tada darovao Arheološkom muzeju opisao je talijanskim jezikom, u to doba, moglo bi se reći, službenim jezikom europske arheologije, na sedam stranica teksta. Objavio je to g. 1915. u arheološkomu časopisu što ga je on tada izdavao i uređivao (Bullettino di archeologia e storia dalmata godište 38 str. 32-36).

Kaže da je on u Podgrađu boravio u danima 11.-14. prosinca 1907. Na temelju nalaza poslanih početkom te godine u splitski Arheološki muzej i još nekoliko ulomaka ugrađenih u zidove nekih kuća u Podgrađu zaključio je da su tu živjeli Rimljani vjerojatno već u prvim stoljećima Rimskoga Carstva te da je život Rimljana kršćana zasvjedočen u Podgrađu, ako ne prije, a ono barem za stoljeća šesto i sedmo. U daljnjemu tekstu, nakon što je spomenuo i neke prijašnje nalaze iz nedalekih Seoca, opisao je ostatke sljedećih rimskih natpisa iz Podgrađa:

na ulomku ugrađenom u kuću Lovre Škarice pok. Josipa slova IO –;

u kući Ante Škarice pok. Ivana dio natpisa uklesanoga u četiri retka – u prvom od njih slova VR, u drugom VETER, trećem XXII P i u četvrtom nejasno očuvana slova, vjerojatno RIM tumačeći da je to po svoj prilici dio nadgrobnog natpisa nekoga rimskog veterana pripadnika 22. legije;

u kući Ante Škarice – Macana dio natpisa klesanog u tri retka s čitljivim slovima SVS / LEG XXII / RIMI, što je povezao također s nekim veteranom 22. legije.

Spomenuo je potom i ulomak, vjerojatno dio kamene oltarne pregrade, nađen na spomenutom mjestu Solioce, a tada čuvan u kući don Petra Škarice.

Najviše je prostora s razlogom posvetio kamenim ulomcima iz Pograđa koji se od tada nalaze u Arheološkomu muzeju u Splitu, gdje su označeni inventarskim brojevima 4439 A., 4440 A., 4441 A. i 4442 A. Na četvrtomu po redu uklesan je križ unutar dvostruke kružnice, a na ostalima su nepotpuno sačuvani latinski stihovi u dva retka. Smatrao je da su to sve ostaci jedne te iste oltarne ploče (menze) s natpisom iz starokršćanskoga rimskog razdoblja ili možda iz prvih stoljeća srednjega vijeka: X.-XI. Taj sada krnji natpis on je pokušao nadopuniti dodavanjem slova za koja se može pretpostaviti da su vjerojatno bila na ulomcima koji još nisu pronađeni. U toj bi njegovoj nadopuni izvorni natpis glasio: † quisquis amat decus ecclesiae …/ hanc mensam invisat …, a preveden na hrvatski: «† Tkogod voli ures crkve / neka pogleda ovaj oltar ….».

            Bulić tu nije naveo nekoliko vrijednih predmeta iz rimskih vremena slučajno nađenih u Podgrađu koje je više desetljeća prije toga opisao u svomu časopisu.. To je najprije svjetiljka od pečene zemlje s kljunom za žižak i s ručicom, što ju je Muzeju darovao don Petar Škarica g. 1886. (Bulletino 10, 1887, str. 190 pod br. 417), zatim jedan dragi kamen koji je Muzej dobio također g. 1886. (Bulletino 11, 1888, str. 118 pod br. 780.) i druga slična svjetiljka opisana u istomu časopisu g. 1894. (Bulletino 17, 1894, str. 256).

Augustinov distih u natpisu iz Podgrađa

Nepotpuno sačuvani natpis, za koji je Bulić predložio gore navedenu nadopunu, više je puta tijekom 20. stoljeća svraćao na se pozornost arheologa i latinista. Za razliku od navedenoga Bulićeva pokušaja, nadopune dr. fra Ante Jadrijević poslije je predložio sljedeći cjeloviti tekst: Quisquis amat dictis absentum rodere vitam / hanc mensam indignam noverit esse sibi, što bismo u skladu s njegovim tumačenjem preveli ovako: «Tkogod svojim govorom voli kopati po životu nenazočnih, neka zna da nije dostojan ovoga stola». U takvoj se je nadopuni oslonio na  navod davnoga pisca Posidija (+ poslije 437.) koji kaže da je hiponski biskup sv. Augustin (354.-430.), glasoviti kršćanski mislilac, upravo te latinske stihove dao urezati na stol u svojoj kući kao upozorenje svim sustolnicima da nipošto ne želi slušati njihova ogovaranja i klevetanja.[2]

Pedesetak godina poslije toga naveo je Duje Rendić-Miočević u svojoj knjizi Carmina epigraphica taj distih u Jadrijevićevoj nadopuni (Split 1987, str. 106) s tom razlikom što je promijenio, i to previdom, samo jedno slovo u pretpostavljenomu glagolu nadopune prvoga stiha, koji u Jadrijevića glasi «rodere», a u njega «redere» (u Jadrijevićevu članku slovo «o» donekle nejasno otisnuto!), pa je stihove preveo na hrvatski ovako: «Tko god bi riječima odsutnim vratio život – spoznat će, žrtveni stol da mu je nevrijedan sad». Smisao tako prevedenih stihova sasvim je nejasan i nedohvatljiv. Eto, što se dogodi, kad vrsni arheolog i latinist, kakav je zaista bio pokojni profesor Rendić-Miočević, i nadasve čestit čovjek, trenutnom nepažnjom krivo pročita jedno slovo![3]

Sudbina arhivske zbirke i biblioteke don Petra Škarice

Bulić je završavajući svoje izlaganje o arheološkim nalazima u Podgrađu naglasio da je tada već «pokojni don P. Škarica kao ljubitelj zavičajnih starina pažljivo skupljao povijesne uspomene, pa bi se u spisima koje je on ostavio moglo naći mnogo podataka o bivšoj poljičkoj republici, a i dokumenata na pergameni». Toj je svojoj izjavi dodao želju, da bi mladi svećenici rodom iz Poljica slijedili primjer toga «starog ljubitelja svog zavičaja» u skupljanju i proučavanju starih domaćih uspomena».

Kamo sreće da je don Petar svom mlađem kolegi don Frani Buliću, u kojega je imao toliko povjerenje, već za života predao ili oporučno ostavio tu svoju arhivsku zbirku, kao što mu je za Arheološki muzej dao gore opisana četiri ulomka s Augustinovim natpisom. Ulomci su stavljeni na sigurno u muzejski lapidarij u kojemu se i danas nalaze, a don Petrovi spisi razdijeljeni poslije njegove smrti njegovoj najbližoj rodbini, ne znam koliko komu od njih, u drugoj su polovici 20. stoljeća raspršeni na razne strane. Isto se dogodilo i s knjigama njegove biblioteke. S tugom se sjećam iznenadnog posjeta jednoga skupljača starina, koji je došao k meni u Nadbiskupski arhiv s dvije oveće torbe pune knjiga i starih spisa, što je bio samo manji dio don Petrove zbirke, njezin posljednji ostatak. On je to od nekoga kupio. Nagodili su se za cijenu, a da ni prodavač ni kupac nisu točno znali što se prodaje i kupuje. Želio je znati što zapravo ima pa me je zamolio da mu prevedem naslove starih latinskih i talijanskih knjiga te ukratko opišem sadržaj dokumenata na tim jezicima, a i na hrvatskom koji su pisani njemu nepoznatim pismom zvanim bosančica. Učinio sam to nastojeći ga usput nagovoriti da sve to preda ili, ako baš hoće, proda Državnomu arhivu u Splitu, u kojemu će se ta kulturna baština čuvati i biti dostupna istraživačima. Svi su moji pokušaji u tom smislu bili, nažalost, uzaludni. U znak zahvalnosti za moj trud ostavio je Nadbiskupskomu arhivu rukopisni rječnik staroslavensko-hrvatski koji je u 18. stoljeću služio nekom glagoljaškom bogoslovu u Priku, jako oštećen od vlage (dao sam ga restaurirati), i sitnu bilježnicu računa župne crkve u Podgrađu za nekoliko godina u sredini 18. stoljeća. Osim toga, dopustio mi je fotokopirati nekoliko spisa važnih općenito za povijest naših starih glagoljaša. Taj je zaljubljenik u starine poslije nekoliko godina iznenada umro, a što se je poslije njegove smrti dogodilo sa spomenutim knjigama i spisima, nije mi poznato. Vjerojatno su svršili, ili će svršiti, opet u kakvu privatnu zbirku, možda daleko od Splita i općenito naših krajeva, čime ostaju nedostupni našim znanstvenicima. Drugi, veći, dijelovi don Petrove zbirke razgrabljeni su i kojekuda odneseni već prije toga. 

Zaključak

Prema Jadrijeviću ploča iz Podgrađa, sada pohranjena u splitskomu Arheološkom muzeju, «jedini je epigrafički spomenik na kojemu se nalazi Augustinov distih» u nas i u svijetu. Toj je tvrdnji dodao pretpostavku da je vjerojatno u Podgrađu bio mali samostan redovnika augustinaca «koji su na stol svoga blagovališta urezali ovaj epigram». Ipak pri tom nije isključio prijašnju Bulićevu pretpostavku da se možda ipak radi o oltarnoj ploči. Svoje je kratko izlaganje završio riječima: «Svakako, iskopine daljnje bi nam to otkrile».[4]

Tim Jadrijevićevim riječima zgodno je završiti i ovaj govor o arheološkim nalazima u Podgrađu dodajući im živu želju da se što prije smognu sredstva za nastavak i završetak g. 2005. započetih istraživanja te da, ako budu pronađeni još neki novi pokretni spomenici – započeta istraživanja bude nadu da će ih biti, neki su već izišli iz zemlje na svijetlo dana – i ti budu pohranjeni na sigurnom, najbolje u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.