Akademik Mirko Tomasović rodio se u Splitu g. 1938. U zavičajnomu selu Kučićima polazio je četvorazrednu školu; nakon gimnazije u Splitu školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu.

Temeljne su mu studijske struke: komparativna književnost, romanske književnosti i njihovo prožimanje s hrvatskom književnošću.

Poslije diplomiranja radio je u sinjskoj gimnaziji, te u splitskom brodogradilištu.

Od 1971. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umirovio se 1999. u zvanju redovitoga sveučilišnog profesora, a 2000. godine izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Prve radove počeo je objavljivati 1957. (prijevode, članke, studije, rasprave iz književnosti).

Surađuje u hrvatskim književnim zbornicima, stručnim glasilima i prilozima iz svoje struke, te u nekim inozemnim časopisima.

Do sada tiskano mu je dvadesetak knjiga znanstveno-stručnog usmjerenja, te petnaestak knjiga prepjeva poezije s talijanskog, francuskog, španjolskog i portugalskog jezika.

Akademika Tomasovića zatekli smo u rodnim Kučićima i zamolili ga za ovaj kratki razgovor, što je sa zadovoljstvom i prihvatio.

 

·         Prije svega želimo Vam čestitati na ovomu važnom priznanju naše Županije u upitati, što ova nagrada znači za Vas?

Najprije hvala na srdačnim čestitkama. Budući da se velik dio mojeg života zbio na području Splitsko-dalmatinske županije, nagrada mi je bila vrlo ugodna.

U Splitu sam se rodio, u Kučićima proveo rano djetinjstvo, u Sinju započeo profesorsko zvanje, rodbina, svojta i prijatelji prebivaju mi u raznim mjestima Županije, pa sam sa cijelim njenim prostorom osjećajno vezan.

Dobro su mi poznati ćud i govor «mandrila», «bodula», «vlaja», Cetinjana, Imoćana, Makarana. To je «naš svit», u kojem se i sam prepoznajem.

No, htio bih pripomenuti, da svekoliku Hrvatsku osjećam svojim širim zavičajem, pa se rado kao javna osoba odazivam pozivima iz svih županija, od Vukovarsko-srijemske do Dubrovačko-neretvanske, i svugdje me primaju kao prijatelja.

 

·         Osim ove nagrade dobitnik ste i mnogih drugih nagrada (pomozite mi nabrojiti)?

U međuvremenu sam primio i nagradu Judita Društva hrvatskih književnika za najbolje djelo o hrvatskoj starijoj književnoj baštini, tiskano prošle godine.

Nabrojati ću većinu nagrada, da se ne bi učinilo da neku od njih podcjenjujem: dvije nagrade za prijevode (1974. i 1995.), dvije godišnje državne nagrade za znanost (1989. i 2000.), nagradu Hrvatske akademije za književnost (1997.), nagradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1999.), nagradu «Julije Benešić» (Đakovo, 2003.) i nagradu grada Omiša 2001. godine.

 

·         Sigurno Vam je ta nagrada grada Omiša na poseban način draga i značajna?

Istina je. Omiš je naše zavičajno i općinsko središte, Omiš je prvi grad koji sam kao dijete posjetio, i to 1942. ili 1943. godine, te još pamtim pojedinosti, koje sam tada doživio kao dijete sa sela u susretu s urbanom sredinom.

U svojim srednjoškolskim danima upoznao sam Jakova Tomasovića, pjesnika i književnika, rodom iz Kučića, koji je u međuvremenu u Omišu izdavao jedini književni časopis na hrvatskom Jugu, pod imenom Jadranska vila. Centar za kulturu iz Omiša sunakladnik je jedne od mojih knjiga, Zvonjelice ljuvene (Omiš, 1997.), a 2000. godine u franjevačkom samostanu u Omišu organizirali smo uspjelu proslavu velike obljetnice Marulićeva rođenja.

Spomenuta nagrada uklopila se u moj posebni senzibilitet prema drevnomu hrvatskom gradu na ušću rijeke Cetine, s kojom me vežu mnoge uspomene iz djetinjstva.

 

·         Svoj znanstveni rad, među ostalim, na poseban način posvetili ste Marku Maruliću, kao naš najpoznatiji marulolog, recite nam koliko su do danas istražena dijela i život «Oca hrvatske književnosti»?

U odnosu na stanje od prije dvadesetak godina, Marulićevo golemo književno djelo neusporedivo je bolje istraženo.

Međutim, marulolozi će i dalje imati posla napretek, i naši, i inozemni, jer sa svih strana Europe stižu novi podaci o njegovoj svjetskoj čuvenosti tijekom XVI. i XVII. stoljeća, a stručnjaci iz raznih zemalja u svojim radovima potvrđuju Marulićevu iznimnu književnu vrijednost.

Neka njegova djela, kojima se znade naslov, još nisu pronađena, pa time i nisu objavljena, da bi se mogla proučavati.

 

·          Je li dosada poznato da je Marulić u svomu bogatom životu i djelovanju imao i kontakata s Omišom i Omiškim krajem?

Pretpostavke su da je imao. Činjenica je da je Hrvacku kroniku, pisanu bosančicom, kojom se pisalo na ovom području, preveo na latinski, onda nadnacionalni jezik, da bi upozorio učene ljude na našu povijest, hrvatske knezove i kraljeve.

Rukopis te kronike dao mu je rođak Papalić, a navodi se da ga je našao u u Krajini u Markovićih, a Krajinom se u ono doba zvalo makarsko primorje.

Omiški Stari grad, gradio je kako stoji na natpisu, mletački dužd Marcello, kojemu je Marulić, čini se, držao pozdravni govor u ime sveučilištaraca u Padovi. No, to je zasebna tema.

 

·         Redovito Vas viđamo u Kučićima, što znači da osjećate neku posebnu povezanost sa zavičajem?

Hvala na tomu pitanju. S jednim Kučićanom povezana je i ova nagrada, koju mi je dodijelila Splitsko-dalmatinska županija.

Za nju me je predložio g. Milivoj Juričić s Povila, koji sada radi i živi u Omišu, a kao oporbeni zastupnik HSS-a, član je sadašnjeg saziva skupštine Splitsko-dalmatinske županije.

Prijedlog ,dakle, nije došao iz redova moje uže struke, pa mi je posebno drago što je predlagatelj uvažio moju zauzetost u promicanju i proučavanju južnohrvatske književne baštine.

Na mojim knjigama, a ima ih velik broj, u svim životopisima navodim selo Kučiće kao svoj zavičaj. Već su mi «70 manje 3 godine«, kako su stari ljudi govorili u našem selu, i što godine više protječu, sve mi se više javljaju sjećanja na Kučiće iz najranijih dana, dok nisam 1949. otišao na školovanje u Split.

Bilo je to vrijeme okrutnog rata i tegobnih poratnih godina, u kojima su se ćutjele posljedice rata i pritisci nove vlasti.

Moje odrastanje kroz obitelj, školu i Crkvu teklo je bez potresa, pa mi nisu ostale nikakve traume.

Kučiće iz dana pučke škole i bližeg vremena potpuno je drugačije od ovoga današnjega.

Dosta je spomenuti da nije bilo struje, spominjati se «svića» (na fitilj, karabituša, voštanica i uljanica) za zimskih večeri, čitanja Kačića uz proplamsalu vatru na kominu.

Tvoj se «did» po kojem nosiš časno ime, hvalio da je novine Novo doba čitao na mjesečini poslije napornog dana. Nije bilo struje, vodovoda, telefona, perilica, hladnjaka…

Kučiće se stubokom promijenilo, ali sam uvjeren da je dobri duh sela ostao.

Vidim, naime, u posljednje doba ne samo da je opći standard na višoj razini, nego se sade loze, masline, voćke, podižu nove kuće, te mislim da naše selo ima sve preduvjete za još veći napredak.

To će, dakako ovisiti, o onoj zauzetosti, koja je sažeta u narodnoj poslovici: «Koliko siješ, toliko ćeš i žeti».

Valjda u svemu tome ima i negativnih promjena, ali to ja ne želim ovdje prosuđivati, držeći se opet jedne izreke: «Ne grintaj, rađe rintaj!»

 

·         Župski list «Zov rodnih ognjišta» ove godine izlazi u dvadesetom broju. Kao redoviti čitatelj, kako ocjenjujete rad našeg Kučićkog glasila u proteklih deset godina?

Vrlo dobrom ocjenom (+4), da se vratim u svoje bivše nastavničke dane.

Objavio sam i ja dva priloga u župskom listu, koji je jedan od najboljih u svojoj vrsti diljem «Lijepe naše».

Postigao je ravnovjesje između župskog glasila te časopisa, koji tiska priloge na stručnoj i znanstvenoj razini o mjesnoj povijesti, lokalitetima, zdanjima i istaknutim pojedincima, te je puno pripomogao spoznavanju kučićkog identiteta.

Želim mu kontinuitet i procvat, a nastojat ću se u Zovu rodnih ognjišta javiti još kojim člankom.

 

·         Iako ste službeno u mirovini, vidimo da ste jako vrijedni i aktivni u znanstvenom i stručnom radu, hoćete li našim čitateljima otkriti na čemu sada radite i što pripremate?

U suradnji s kolegom Zvonimirom Mrkonjićem pripravljam jednu ediciju prijeko potrebnu hrvatskoj kulturi, tj. Antologiju trubadurskog pjesništva.

Radovi su pri kraju, a isto tako završavam knjigu Tragom struke, najnovije stručno-znanstveno djelo, iz kojeg se vidi da se kroz više od 35 godina bavljenja književnim pojavama nisam dao udaljiti od svojeg područja i zvanja za koje sam bio osposobljen.

 

·         I na kraju, želite li nešto poručiti našim dragim čitateljima, Kučićanima diljem domovine i inozemstva?

Nisam preuzetan da bih slao poruke i opomene poput državnih i duhovnih glavara.

Iz našeg smo zavičaja ponijeli uspomene na prirodne ljepote, riječni krajolik, zeleno raslinje, trešnje u cvatu, na pitome obronke, oranice i vinograde.

No isto tako stariji su nas učili poštenju, radinosti, poštivanju deset Božjih zapovijedi, pa i tu spojnicu popudbine ne smijemo gubiti ni zanemariti.

Čuo sam u Kučićima jednu krilaticu, koju često citiram: «Ne valja se nikada sramiti moliti Boga, raditi i jesti». Toj trećoj stvari dodao bih: «I zalogaj zalijevati dobrim, izvornim crnim vinom u umjerenoj količini.»

U to ime, a na kraju razgovora poručujem: «U zdravlje svim Kučićanima, ma gdje bili!»

 

·         Zahvaljujem na ovom lijepom druženju i ugodnom razgovoru, još jednom uz srdačne čestitke želimo Vam mnogo zdravlja i uspjeha na stručnom i znanstvenom polju te još mnogo zasluženih nagrada!

Razgovor je bio ugodan zbog dobrih pitanja. Zahvaljujem na čestitkama i željama, a važnije mi je da napišem još koju knjigu, i ako je poprati kakva nagrada, ne ću je odbiti.

 

 

Razgovarao : Ćiro Tomasović

Kučiće, travanj 2005.

 

Zov rodnih ognjišta, 2005. br.1 (20)