(U povodu proslave 90. obljetnice otvaranja redovite škole u Kučićima)

Pred dvije godine proslavili smo 90. obljetnicu redovitoga djelovanja naše pučke škole. O njezinu djelovanju tijekom prvih pola stoljeća postojanja čitali smo u prošlom broju našega župnog lista, a u ovomu objavljujemo razgovor s profesoricom Davorkom Deur, ravnateljicom OŠ “Josip Pupačić” u Omišu, ujedno ravnateljicom i naše područne škole.

           

ZRO:    Na početku, gospođo ravnateljice, želio bih Vam zahvaliti što ste pristali na ovaj razgovor. Za početak recite nam nešto ukratko o sebi.

 
R.: - Drago mi je i zahvaljujem vam na ukazanoj časti što ste za ovaj razgovor izabrali mene, djelatnika prosvjete i školstva, pa ću i moj kratki životopis početi od škole. Osnovnu školu završila sam u Imotskomu i u Splitu, gimnaziju u      Splitu, a filozofski fakultet u Zadru odabravši studij hrvatskoga jezika. Struku sam odabrala po svojoj želji i svom viđenju, a veliki uzor mi je bio moj djed, koji je također bio učitelj. Fakultet nisam nikad osjećala kao teret i obvezu već kao zadovoljstvo u zvanju  koje sam baš željela. Moram to istaći, jer je to vrlo bitno u mom životu, da sam se kao student i udala, s nepune 22 godine, i da sam studirajući odgajala malo dijete, što i nije bilo tako nemoguće i preteško, te sam uspješno završila studij.

 

ZRO:    Gdje je bilo Vaše prvo radno mjesto?

 

R.: - Prvo radno mjesto dobila sam u Novim Selima, i to u okolnostima potpuno neobičnim za mene. Tada su Nova Sela imala osam razreda pučke škole sa kombiniranim razredima. Svakodnevno putovati iz Omiša bilo je dosta teško i naporno, jer je autobusna veza bila vrlo loša, a i sami uvjeti rada bili su puno gori nego danas. Međutim, u Novim Selima sam radila svega godinu dana jer je škola 1986. ukinuta. Rad sam  nastavila u srednjoj školi u Omišu i u osnovnoj školi u Dugom Ratu.

 

ZRO:    Onda ste, ako se ne varam, došli u Kučiće?

 

R.: - Tako je, u školu u Kučiće došla sam za drugo polugodište ‘87 godine.

Radila sam kao nastavnik hrvatskog jezika, polovicu radnog vremena. Moram priznati, Kučiće su mi odmah postale neobično drage, a uvijek me oduševljavao njegov geografski položaj, pa mogu reći da sam svakodnevno putujući na posao uživala u zelenilu kanjona Cetine, kamenim kosama, te plodnim Kučićkim poljima. Tada sam uistinu znala koje je godišnje doba i kakvo je vrijeme.

 

ZRO:    A što je bilo s učenicima i ljudima iz Kučića, kako ste njih doživljavali?

 

R.: - U razgovoru i kontaktu učenici su bili neposredni, slobodni i iskreni. Primjećivala sam da u svakom razredu postoji određen broj učenika koje je doista interesirala škola i koji su pred sobom imali jasnu želju i cilj. Roditelji u Kučićima nisu često dolazili u školu, ali su redovito bili upućeni u učenje i vladanje djece, te su ih upućivali na uvažavanje škole i učitelja, a nije bilo ni prezaštićivanja djece ni snobizma. Iskreno mi je bilo žao što su djeca u Kučićima često bila uskraćena za učeničke izlete ili đačke ekskurzije, zbog organizacijskih ili materijalnih problema. 

Usprkos tome, djeca iz Kučića nisu bila uskraćena za pruženo znanje u odnosu na djecu  iz Omiša, u čem je često važan faktor bio i njihov interes za znanje i školu. Pojedinci i do danas imaju izvrsne rezultate na školskim natjecanjima. Valja istaći da su svi predmeti bili stručno zastupljeni, a pomagala za učenje i rad zadovoljavajuća. Najveći problem u Kučićima u to doba bile su peći na drva, koje su više dimile nego gorjele, a zbog nedostatka vodovoda znalo se dogoditi da ostanemo i bez pitke vode, što je predstavljalo veliki problem.

 

ZRO:    Recite nam iz iskustva, kakva je razlika raditi s 15-tak učenika u     razredu ili ako ih ima dvostruko više?

 

R.: - Raditi u razredu sa manje učenika mnogo je kvalitetnije, posebno za učenike kojima nastavnik može posvetiti više vremena i pažnje, ali nemojmo pomisliti da zbog toga učitelj manje radi. Radeći u srednjoj školi primjetila sam da je učenicima iz manje sredine potrebno više vremena da prođu socijalizaciju i uklope se u rad u većoj grupi. Ali, ipak, vidim da gotovo nema generacije iz Kučića koja nije dala fakultetski obrazovane ljude, a vrlo je malo i onih koji su ostali na ulici ili još nisu pronašli svoj “životni put”. Vjerujte da mi je kao odgajatelju i nastavniku najteže vidjeti takove ljude, ali ne zaboravimo da njihov odgoj nije samo ono što steknu u školi, već je najvažniji odgajatelj djece ipak obitelj. Djecu i mladež uvijek nastojim učiti da cijene sebe i da budu svjesni svojih vrijednosti, da bi mogli odrasti u ljude koji su odlučni uhvatiti se u koštac sa životom (koji nije uvijek lak) i da normalno mogu graditi svoje obitelji i sredinu u kojoj žive.

 

ZRO:    Kako ste i kada postali ravnateljicom škole?

 

R.: - U Kučićima sam radila do 1991. (4 godine), a otuda sam otišla na porodiljni dopust. Želim naglasiti da nikad nisam ni sanjala, a ni željela postati ravnatelj, jer sam to mjesto doživljavala kao hladno, suhoparno i birokratsko radno mjesto. Pok. prof. Dalibor Parčina prije svoga odlaska u Zagreb na liječenje zamolio me da ga zamijenim do njegova povratka. Na žalost, prof. Parčina je u Zagrebu iznenada preminuo, a ja sam onda privremeno, kao v.d. ravnatelja krenula u ravnateljske vode, gdje sam do danas.

 

ZRO:    Koji su najčešći problemi s kojima se susrećete kao ravnateljica omiške i naše škole?

 

R.: - O.Š. Josip Pupačić danas je velika škola, koja ima 49 razreda (8 razreda u Kučičima) te ukupno 1200 učenika, 78 učitelja i 17 osoba u administrativno tehničkoj službi. Ovoliko velik broj učenika rezultat je velikog priliva djece iz okolice koji gravitiraju O.Š. u Omišu. Usprkos tome nastavu uspijevamo organizirati u 3 smjene i 4 zgrade. Jedan od najvećih problema je stara škola u Omišu, koja je već dotrajala, a nastava u njoj odvija se u 3 smjene i 14 odjeljenja. Prema samo ovim podacima vidljivo je da Omiš nužno treba školsku zgradu, koja je, doduše, u svim planovima grada, županije i ministarstva. Potrebe dakle postoje, ali svjesni smo situacije u državi u kojoj je školstvo jako racionalizirano, pa smo u oskudnim uvjetima prisiljeni živjeti s oskudnim sredstvima.

 

ZRO:    Kakva je situacija sa školom u Kučićima?

 

R.: - U Kučićima školska zgrada je obnovljena i sada je dobra, kadar je također dosta dobar, a učenicima je i prijevoz kvalitetno organiziran. U školu je uvedeno centralno grijanje, a dolaskom vodovoda riješen je i problem vode. Želja nam je napraviti knjižnicu i informatičku učionicu, a postoji i potreba za športskom dvoranom. Međutim, najveći problem je krovište škole, pa njegov popravak nije ideja već nužnost i potreba. Osobno bi mi bilo drago da taj problem riješimo što prije, ali ponavljam da su vremena zahtjevna i da moramo biti jako strpljivi, ali i marljivi i uporni. U ovakvim okolnostima moguće je napraviti samo male korake koji ipak skraćuju put do željenog cilja.

 

ZRO:    Kakvu budućnost zamišljate u našoj školi i našem mjestu?

 

R.: - Najljepša budućnost koju bih vam poželjela jest mjesto puno žitelja, a škola puna djece. Međutim, poslijednjih godina, moram priznati da osjećam i malo zebnje primjećujući da u školi Kučiće dolazi do blagog pada broja  pučkoškolaca, pa bih iskoristila ovu priliku i upitala Kučićane: Što se to s vama događa? Iz osobnog iskustva poručila bih Kučićanima, poglavito onim mlađima, da se ne boje života ni stvaranja obitelji, da treba što manje razmišljati o problemima koje donosi život i o materijalnoj strani života. Mladi moraju razmišljati o ljubavi, prijateljstvu, i svemu onom lijepom što život donosi. Napominjem da gorkih dana ima i u Kučićima i bilo gdje na svijetu. Prisjećam se da sam radeći u Kučićima u početku 90-tih, (u vrijeme kada su nacionalni osjećaji još bili grijeh) osjećala jak nacionalni i vjerski naboj izražen u pripadnosti narodu i Crkvi, a kojeg je ponekad trebalo i potiskivati. Kučićka djeca taj su tradicionalni odnos donijeli iz svojih kuća i obitelji, što nije bilo karakteristično i za druga mjesta.

 

ZRO:    Nedavno smo se susreli na 90-toj obljetnici proslave škole u Kučićima. Što ste tu doživjeli kao ravnatelj škole?

           

R.: - Bila sam ponosna na svoj rad u ovakvoj školi, a susretajući se sa učenicima i kolegama iz škole Kučiće osjetila sam u svima neku posebnu radost koju smo doživjeli zajedno radeći i učeći u školi Kučiće. Možemo reći da smo osjetili istinsko zajedništvo dijeleći dobre i manje dobre dane u našoj školi.

 

ZRO: Na kraju, kakvu biste poruku uputili Kučićanima i svim čitateljima “Zova rodnih ognjišta”?

 

R.: - Uz srdačne čestitke za Božić i najljepše želje u novoj godini, pozdravila bih sve Kučićane, a posebno kučićke obitelji, te bih im poklonila sljedeću misao: Škola je pomoćnica obiteljima i Kučićanima.  
     

Omiš, 06.11.2001.   
Razgovor vodio: Ćiril Tomasović
 

Zov rodnih ognjišta, 2001. br.2 (13)