Drage Kučićanke i Kučićani u Domovini i inozemstvu,

  
Kučiće je veliko mjesto, najveće naselje seoskog tipa u bivšoj općini Omiš. Usprkos lošim životnim uvjetima i pritiscima, progonima i iseljavanjima još uvijek je broj stanovnika u mjestu iznad 800. Tijekom novije povijesti Kučićani su, uostalom kao i ostali Hrvati, iseljavali, u pravilu, iz dva razloga: ekonomskog i političkog, a vrlo često je jedan razlog pratio drugi. Ekonomsko iseljavanje je bilo jako veliko početkom ovog stoljeća i 20-tih godina ovog stoljeća. Bilo je to vrijeme vrlo teških gospodarskih prilika u Dalmaciji. Poznata vinogradarsko-vinarska kriza je dovela do općeg siromaštva seljaštva, privreda je bila nerazvijena,, naselja prometno izolirana, nezaposlenost vrlo velika.

Najveći dio tih iseljenika je završio u prekomorskim zemljama. Gotovo čitava populacija ovih dviju migracija je umrla i njihovi potomci gotovo da i nemaju dodira s rodnim krajem svojih roditelja. Slična je situacija i s onim iseljenicima koji su napustili Hrvatsku neposredno nakon 2. svjetskog rata pa sve do 60-ih godina.

Osnovni uzrok vidimo u 50- godišnjoj komunističkoj vladavini, 50- godišnjem sustavnom ratu srbojugoslavije protiv Hrvata diljem svijeta. Svaki dodir, svako pismo, pristiglo iz inozemstva je izazivalo posljedice. Vi koji ste pisali ili zvali bili ste ustaše, a mi koji smo s vama razgovarali ili primili pismo bili smo suradnici državnih neprijatelja broj 1, protivnici socijalizma i samoupravljanja, rušitelji bratstva i jedinstva, kleronacionalisti, šovinisti i što sve još ne.

Dosta je povoljnije stanje s ekonomskim i političkim iseljeništvom nakon 1960. godine. Veliki dio tih ljudi je iselio bez porodica, pa je zarađeni novac ulagao u poboljšanje životnog standarda obitelji u Hrvatskoj. Mnogi od njih su se već vratili, ili se namjeravaju vratiti u Hrvatsku.  

No, svi smo zaboravili na one Kučićane koji su iselili iz Kučića, ali ne u inozemstvo, već žive negdje u Hrvatskoj. A njih ima najviše. Oni koji žive u Omišu ili Splitu viđamo, oni dolaze u Kučiće često, ali mnoge smo od njih koji su nastanjeni u udaljenim mjestima diljem Hrvatske zaboravili. S njima smo izgubili vezu.

Točnih podataka o broju Kučićana iseljenika u svijetu nema. Možemo govoriti o proizvoljnim podacima, zapravo procjenama. Cijeni se da je broj iseljenih Kučićana koji su iz Kučića iselili nakon drugog svjetskog rata, s članovima obitelji, više od 1.000.  

Nije to slučaj samo u Kučićima da je više Kučićana iseljeno diljem svijeta, nego što ih ima u samom mjestu. No, unatoč tomu, mi se hvalimo i ponosimo takvim stanjem. Hvalimo se jer je broj stanovnika u susjednim selima došao na manje od polovice prijeratnog broja, a u mnogim selima stanuje još samo po desetak staračkih domaćinstava. A Kučiće živi. I obnavlja se. Gradi. Uz nove obiteljske kuće, obnovljene su i stare. Gotovo nema obitelji koja nije uvjete stanovanja dovela na visoki civilizacijski stupanj.

Posljednjih 5-6 godina učinjeno je dosta i na izgradnji infrastrukture u mjestu. Gotovo svi putevi su asfaltirani, telefoni su priključeni već 1993. godine, a do kraja ljeta bi trebao biti završen i vodovod. Od 1. travnja u mjestu se organizirano prikuplja i odvozi kućno smeće, tako da je i taj gorući problem, stalni izvor zaraze i onečišćenja okoliša, napokon kvalitetno riješen.

U prethodnom broju našeg lista čitali ste o izgradnji spomenika palima za Hrvatsku, projektu o kojem nesebično brigu vodi naš Bogoljub (Joze Rožina) Tomasović. Velebni spomenik -obilježje rad je akademskog kipara Kuzme Kovačića i bit će dostojna zahvala svim onim Kučićankama i Kučićanima koji su dali život za Hrvatsku, bilo da su se za nju borili sabljom, puškom ili umom.

Dana 20. srpnja 1997. godine predviđeno je svečano otkrivanje spomenika. Toga dana planiramo organizirati i susret iseljenih Kučićana i tako oživotvoriti hvalevrijednu ideju gospodina Josipa Ante Sovulja, tajnika Hrvatskog svjetskog kongresa. Taj smo dan nazvali DAN ISELJENIH KUČIĆANA, a organizirali bi ga svake godine tijekom mjeseca srpnja. Siguran sam da će susret postati tradicionalan i da će DAN iseljenih Kučićana prerasti u DANE iseljenih Kučićana.

Ovaj dan, ovi susreti i druženje prilika je za sve nas. Organiziramo ga poradi vas i poradi nas, a u prvom redu poradi naše djece. Toga će dana mnogi prvi put upoznati svoje prve rođake.

Siguran sam da će se toga i tih dana u mnogim obiteljima plakati od sreće i da će mnogi shvatiti da je zajedništvo i obitelj radost življenja i temelj života. 

Toga dana pružit ćete nam mogućnost da mnogima osobno zahvalimo za potporu iskazanu tijekom Domovinskog rata.

Ta privrženost i ljubav prema Domovini u pravom smislu se iskazala u tim sudbonosnim danima naše novije povijesti.

Već koncem 1990. godine iseljeni Kučićani su počeli organizirano prikupljati pomoć za Kučiće i za Hrvatsku. Materijalna i novčana pomoć je stizala iz Njemačke, SAD, Kanade, Australije, Belgije ...

Ovim putem se još jednom zahvaljujem organizatorima i svima vama, a posebno gosp. Josipu Anti Sovulju iz SAD i gospođi Nadi Tomasović iz Belgije. Isto kao što niste vi nas osramotili, nismo ni mi vas. Siguran sam da se nitko od vas ne srami kazati da je iz Kučića, iz Hrvatske. 
 

Pretpostavljam da su mnogi od vas dobili pozivnice ili su obaviješteni prigodnim pismom. Kako nismo u mogućnosti poslati pozivnice svima, odnosno sve iseljenike obavijestiti, ovim putem vas pozivamo s nadom da ćemo mnoge od vas vidjeti u Kučićima 20. srpnja 1997. godine. S veseljem ćemo dočekati sve vas koji ste rođeni u Kučićima, sve vas koji se osjećate Kučićanima, sve vas koji volite Kučiće.

Molimo vas da svoje godišnje odmore i putovanja u Domovinu planirate za sredinu mjeseca srpnja, kako bi se u nedjelju 20. srpnja vidjeli u što većem broju.   

U ime Odbora : Jere Šitin

 Zov rodnih ognjišta, 1997. br.1 (4)