( Na Mirogoju, 13. svibnja 1997. godine u nazočnosti velikog broja naših župljana )  

Dragi naš fra Joško!

Opraštamo se od Tebe u ime župe Kučiće u kojoj si ugledao svjetlo dana Božjega i u kojoj si, po krsnoj milosti, koju nam zasluži Isusova muka, smrt i uskrsnuće, postao dijete Božje, član Crkve i baštinik neba.

Opraštamo se od Tebe u ime tvojih Kučićana koji su, svi od reda, sretni, ponosni i zahvalni što su Te poznavali, da su Te imali, da si bio njihov. U ovu kratku oproštajnu riječ uključujem sućut tvoga omiškog kamena, i tugu tvoje Cetine i planinskog cvijeća zbog tvoga nagloga i preranog odlaska. Zašto to?Mi ne znamo, ali vjerujemo da je to Tebi znano i da si svoj prijelaz na drugu stranu rijeke života s ljubavlju prihvatio iz Očeve ruke.

Bog Te je obdario velikim darovima. Postigao si mnogo i, ljudski govoreći, mogao si imati sve blagodati koje moderni svijet pruža. No, Ti si zahvaćen ognjem Duha Svetoga, sve to ostavio i predao se potpuno Onome koji je za svetog Franju bio sve. Potpuno si se predao Bogu da bi mu mogao služiti - Ti si bio glasnik velikoga Kralja - da bi ga mogao slaviti i pomagati onima koji ga traže, koji pate, koji su klonuli duhom i tijelom. Da, bio si uistinu liječnik duše i tijela, poput svoga jedinog uzora - Isusa Krista.

Tvoji boravci u našoj župnoj zajednici bili su blagoslov za staro i mlado. Učio si nas i naučio moliti. Učio si nas i naučio kršćanski misliti, osjećati i živjeti. Učio si nas i naučio našu mladež, to “proljetno cvijeće” kako si je nazivao, da samo Bog može ispuniti ljudsko srce i dati pravi smisao svemu - i životu, i radu, i trpljenju i smrti. U ime mladih Kučićana posebno Ti velika hvala. Čvrsto se nadamo da će neki od njih poći tvojim redovničkim ili svećeničkim putem, da produži tvoje djelo u vremenu. Učio si nas i naučio štovati Mariju Isusovu i našu majku, po kojoj je u ovu našu zemaljsku noć došlo ”Sunce s visine”, Isus. Tvojom zaslugom izložen je u našoj crkvi dragi lik Gospe Sinjske kojoj si rado hodočastio i kojoj si nam preporučio moliti. Ostavio si u našoj župi, svojom preranom smrću, prazninu, ali i neizbrisivi duhovni pečat. Hvala ti!

Dragi fra Joško! Mi vjerujemo da si već ušao u radost svoga Gospodina. Mi ćemo moliti za Tebe, ali moli i Ti za nas. Moli da nam Gospodin pošalje i daruje vatru Duha Svetoga, pa da se obnovi lice zemlje, lice naše Hrvatske i čitava svijeta. Moli da Duh Isusov, komu blagdan ovih dana slavimo, očisti srca vjernika i svakom od njih užeže ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Moli da se u dušama probudi Crkva i da na kraju ovog drugog tisućljeća kršćanstva i naš hrvatski narod i cio svijet procvjetaju Isusovim Evanđeljem i da donose plodove života vječnoga.

Dragi naš fra Joško, hvala za sve. Zbogom i doviđenja u nebeskoj domovini!

( Oproštajne riječi Tomislava Tomasovića u ime Kučićana izgovorio Ćiro Tomasović)

FRA JOŠKOV NEKROLOG U GLASU KONCILA

Svećenik franjevac zajednice varaždinskog samostana fra Joško Srdanović umro je u petak 9. svibnja u bolnici u Zagrebu.

Rodio se na Blagovijest 1954. u Kučićima kod Omiša od majke Ljubice i oca Mate. Njegovo školstvo i studijsko usmerenje dovelo ga je do diplome liječnika psihijatra. Prakticirao je liječničko služenje najprije u Bjelovaru i Babinoj Gredi, a potom više godina u Njemačkoj. Konačno kao psihijatar specijalist djelovao je u psihijatrijskoj bolnici za djecu i omladinu u Zagrebu. Povezao je u svom radu stručnost i vjeru. Mladima u problemima zbog stresa ili ovisnosti o drogi često je savjetovao da krenu u molitvu ili da osjete osloboditeljsku snagu sakramenta ispovijedi.

Doživljavao je radost vjere. Sam u svom duhovnom rastu otkrio je snagu molitve. U njemu se rađala i sazrijevala misao o duhovnom pozivu. Unatoč sigurnoj materijalnoj egzistenciji, opredjelio se za redovnički poziv. U kratko vrijeme svoga svećeništva (nepune tri godine) puno je učinio. Organizirao je brojne seminare duhovne obnove diljem domovine. Uvijek se je tome radovao jer je smatrao da je to suvremen i adekvatan apostolski rad za ljude danas. Mnogi su na taj način prvi put susreli Boga i otkrili Isusa kao Spasitelja. Posebno je bio zabrinut za djecu i mladež u teškoj napasti ovisnosti od droge. To ga je navelo da postane apostolom koji će raskrinkavati svu razornu i đavolsku narav droge te će prokrstariti cijelu Hrvatsku držeći predavanja protiv droge i drugih ovisnosti mladima, njihovim roditeljima, odgajateljima i profesorima. Osjetio je taj posao prioritetnim jer je znao kako droga, alkohol, raspuštenost, magija, spiritizam i druga gotovo satanistička zastranjenja plijene srca, duše i živote mladih.

Kao svećenik bio je namješten u crkvi sv. Križa u Sigetu i drugu godinu i pol u franjevačkom samostanu u Varaždinu. Bio je dušobrižnik bolesnika. Organizirao je rad s mladima i uspostavio je franjevačku mladež, a brinuo se i za franjevački svjetovni red. Vjernicima koji su bili gladni duhovne hrane omogućavao je redovite susrete molitve u klanjanju pred Presvetim, a za bolesne i potrebne redovite molitvene susrete za duhovnu i tjelesnu pomoć ozdravljenje. Puno i rado je ispovijedao i često je produžavao takve susrete u molitvu za unutarnje ozdravljenje. U Varaždinu je djelovao kao duhovnik Katoličke zajednice Cenacolo za rehabilitaciju ovisnika o drogi.     Bio je čovjek vjere. Njegov je život imao, kako je sam znao reći, dvije etape, gotovo kao kod sv. Franje: onu u svijetu, ili Franjinim riječima ”u grijesima”, i onda onu drugu, poslije dubokog obraćenja i obnovljenog života po vjeri i evanđelju. Radikalno je krenuo za Kristom. Zavolio je molitvu. Posebno je volio molitve pred Presvetim.

Njegova teška bolest bila mu je kao pročišćenje. Živio je tih mjeseci u bolnici u neprestanom i svakodnevnom obnavljanju molitve predanja u volju Božju. Bio je hrabar i pošteno opredjeljen za Krista. Nebrojeni pozivi vjernika pokazali su koliko je ostavio traga u njihovim srcima. Čule su se izjave: ”Puno nam je značio”, ”On mi je spasio život”, ”Imam osjećaj da mu mogu sve povjeriti”. Znao je da mu se primiče kraj. Radovao se svakodnevnoj pričesti.

Pogreb je bio na Mirogoju. Vodio ga je o. Matija Koren, provincijski vikar franjevačke zajednice kojoj je fra Joško pripadao. Mnogo njegove redovničke braće, drugih svećenika i redovnica, te mnoštvo vjernika došlo je moliti na tom sprovodu. Riječima zahvalnosti i vjere oprostili su se od fra Joška  mladi iz Varaždina  i iz rodnih Kučića, njegov gvardijan o. Slavko Propadalo i uime provincije o. Zvjezdan Linić.

   (Z. L.)   

Zov rodnih ognjišta, 1997. br.1 (4)