Sestra Lujza Srećka Srdanović, rođena je u uzornoj kršćanskoj obitelji u Kučićima kod Omiša 21. 10. 1908. godine od oca pok. Josipa i majke pok. Matije rođ. Topić. Krštena je 30. 10. 1908. godine u župskoj crkvi u Kučićima, od župnika don Mihe Tomasovića. Od svog djetinjstva odlikovala se sklonošću i smislom za duhovno, lijepo i profinjeno. Ondašnju osnovnu školu završila je u Kučićima. Kasnije je završila privatnu stručnu i umjetničku školu.

U samostan Družbe sestara Služavki Malog Isusa, u kuću maticu u Sarajevu, došla je 3. kolovoza 1937. godine. U novicijat je ušla na Veliku Gospu 1938. godine. Učiteljica u novicijatu bila joj je s. Tereza Ciler. U novicijatu je započela intezivni duhovni, molitveni život, koji će cijelog života istinski gajiti i produbljivati. Svoja molitvena razmišljanja, duhovne pjesmice, u kojima je izražavala dubine svog duhovnog života, svojim lijepim rukopisom bilježila je već od novicijatskih dana. Danas dok ih čitamo živo osjećamo duhovnu veličinu, životnu umjerenost i čvrstu oslonjenost s. Lujze na svog Isusa, na sve što odiše božanskim životom. Njezina umjetnička i profinjena duša spojila je naravne vrline i prirođene sposobnosti s duhovnim. U njoj se naravno i nadnaravno tako skladno nadopunjavalo. Već u novicijatu upisala se u Pobožno društvo smrti sv. Josipa i u Počasnu stražu Presvetog Srca Isusova. Cijeli život istinski je gajila posebnu pobožnost prema sv. Josipu, Srcu Isusovu, Majci Božjoj ...

Sat svog klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, svoj sat Straže, obavljala je svaki dan od 18 do 19 sati sve do svoje smrti.

Privremene redovnmičke zavjete položila je 15. kolovoza 1939. godine u Sarajevu. Poslije završenog novicijata ostala je u Sarajevu, u kući matici. Radila je u radionici crkvenog ruha i kao sakristanka u kućnoj kapeli. Tu je dolazio do izražaja njezin istančani prirođeni umjetnički dar, smisao za lijepo i ukusno. Taj rad ju je veselio. Bila je Bogu zahvalna za taj Božji dar, koji joj je poklonio. U svojoj molitvi ”Hvala Ti dragi mali Isuse”, koju je napisala 1990. godine piše: ”Dozvolio si mi da sretna uza Te budem i da Ti šivam povoje i pelenice! Hvala Ti na svemu tom!”

Na prvi petak, u mjesecu srpnju 1949. godine, odlukom vlasti Bosne i Hercegovine, skupa s drugim sestrama, morala je napustiti Sarajevo. Vlasti Bosne i Hercegovine odlučile su da sve sestre u civilnom odijelu napuste Bosnu pa tako i Sarajevo. Tako je s. Lujza s tugom u srcu, s čvrstom vjerom u Boga i odlukom da treba ustrajati na započetom putu napustila Sarajevo.

Po odluci poglavara u Kučićima je ostala šest mjeseci, a zatim je došla u samostan “Nazaret” u Omišu. Ovdje je na svom stroju za vezenje, kao i ručno, nastavila izrađivanje crkvenog ruha. Tu je u punom smislu razvila svoj umjetnički dar i smisao za duhovno i lijepo. Godine 1958. imala je u Omišu zapaženu izložbu crkvenog ruha. Ta izložba 12. svibnja 1958. bila je otvorena i za javnost, da građani mogu uživati u ljepoti crkvenog ruha. O tome su pisale i dnevne novine. Donijele su izvještaj o uspjehu ove izložbe.

Godine 1959. na Tri Kralja, s. Lujza pošla je u Dobrotu (Boka Kotorska), gdje je u samostanu “Primorski Betlehem” nastavila raditi u radionici crkvenog ruha. Ovdje je ostala do 18. siječnja 1961. godine. Teško se razboljela i trebala je poći u Zagreb na operaciju sinusa.

U Dobroti 1960 godine, osjećajući bol u svom tijelu, zapisala je:

”Blago je vrijeme Adventa! Moram pripraviti Malom Isusu u srcu mome lijepi doček. Satkat ću od patnje svoje u srcu mome, za Malog Isusa i dragu Gospu nešto lijepo što sama znadem tkati ... Vrijeme je Došašća Tvoga, Isuse Maleni! Radosti srca moga! Slamica Tvoja ja sam, na koju ćeš saći Ti. Majčica Tvoja draga, na moje srce će Tebe položiti!” U duhovnim vježbama u Perastu 1960-te godine piše: ”Bože moj ljubim Te mojom patnjom! Kakva je to patnja Ti sam znaš! ... Bože moj, prikazujem Ti se kao paljenica i molim Tvoju milost da me jača i krijepi ...”

Nakon teške operacije sinusa došla je iz Zagreba u Kaštel Kambelovac. U samostanu u Kaštel Kambelovcu ostala je do 12. prosinca 1964. godine, a onda je pošla u Split, u samostan sv. Ane. Ovdje je nastavila neumorno izrađivati crkveno ruho. Godine 1975. kada je otvoren novi samostan “Gospe od zdravlja” na Strožancu s. Lujza je premještena na Strožanac. Koliko joj zdravlje dopušta i ovdje izrađuje crkveno ruho. Kada zbog slabijeg vida više nije mogla raditi ručni rad, a k tome joj oslabio i sluh, njezina okupiranost bila je njezin svijet prisnog jedinstva s Bogom kroz molitvu, kroz neprestano molitveno predanje Gospodinu.

Svojim molitvama molila je Božji blagoslov za svoju redovničku zajednicu, za sestre, za Provinciju, Družbu, za svoju rodbinu, za svećenike, za Domovinu, za mir, za nova duhovna zvanja, za razne potrebe, jednom riječju sve je u njoj i kod nje bilo prožeto molitvom ... Tako bi stalno nizala zahvale Gospodinu. Krunicom u ruci pred Gospodina donosila je nakane i potrebe da On svojim blagoslovom blagoslovi, okrijepi, pomogne ... Bila je uistinu duša molitve, duša potpunog predanja Gospodinu, potpune oslonjenosti na svog Boga, kojeg je ljubila cijelim svojim bićem. Na sličici svojih zavjeta svojom rukom nacrtala je i obojala prekrasni motiv Srca Isusova, s kojim je molitvenim vezom povezano jedno manje srce-srce s. Lujze, a iz Kristova probodenog srca kaplje presvete krvi Kristove blagoslivlju, zalijevaju liljan - simbol čistoće, potpunog predanja s. Lujze Gospodinu. Na poleđini sličice napisala je:

”Danas je našla duša moja koga ljubi i Njime se vezala vezom vječne ljubavi.”

Bila je sva uronjena u Boga. Kod Gospodina je crpila i dobivala snagu za strpljivo podnošenje bolesti, godina života, svoje patnje.

Prigodom 50. godišnjice redovničkih zavjeta, 15. 8. 1989, između ostalog, u bilježnicu je zapisala:

”Danas svoj pogled svraćam u dubine duše moje, na put njezin koji sam prošla kroz pedeset ljeta! Da, bilo je trnja u kojem se biserje krilo. Berući biserje trnje je bolo! Krv iz srca se točila, al hrabro sam Isuse dragi, krijući suze, tim putem kročila jer me je vodila Tvoja ruka sveta! Danas Ti poklanjam taj vijenac koji sam splela, od prvog časa, Isuse dragi kad sam Te srela.”

Svom Gospodinu i svom redovničkom zvanju ostala je vjerna sve do svoje smrti, koju je spremno i tiho dočekala 20. siječnja 1997. godine. Čvrsto vjerujemo da je u Gospodinu prešla u vječni raj.    

Zov rodnih ognjišta, 1997. br.1 (4)