PRIJENOS POSMRTNIH OSTATAKA HRVATSKIH DOMOBRANA I DRUGIH VOJNIKA I SAHRANA NA OMIŠKOM GROBLJU VRISOVCI  27. X. 1996. 
          

Narodna izreka kaže: Kad je rat, nitko nikome nije brat. Negdje sam čitao da je do sada na zemlji zabilježeno više od 1000 velikih ratova, a malih lokalnih ratova, buna i ustanaka, ni broja se ne zna. Svaki rat, bio veliki ili mali, odnosi ljudske živote, donosi razaranja, uništava gradove i sela, industrijske pogone i plodna polja, puteve, mostove, željeznička čvorišta, crkve i druge kulturne spomenike. Ratove prati glad i siromaštvo. Pred užasom sile mnogi su prisiljeni napuštati rodna ognjišta, potucati se od nemila do nedraga. U ratnim uvjetima lakše se šire i opasne zarazne bolesti koje povećavaju patnju i odnose živote ne štedeći ni mladost u naponu snage.         

   Iznijet ću ovdje podatke o hrvatskim domobranima koji su u jeku II. svjetskog rata kao zarobljenici pomrli od pjegavca u Ravnicama kod Omiša. Bili su pripadnici XV. domobranske pješadijske pukovnije stacionirane u Tesliću u Bosni. Pričali su mi, kako su u osvit Nove Godine 1943. na prevaru predani partizanima. Ubili su njihova pukovnika, a zatim njih razmjestili u svoje jedinice. Iz Teslića su ih uputili preko Mrkonjićgrada i Bosanskog Petrovca do Livna, gdje su ljudi masovno umirali od zarazne bolesti. U općemu metežu i rasulu koje je zbog toga nastalo, okupili su se oni iz Teslića pa krenuli prema jugu, prema moru. Jedna skupina, njih oko 150, krenula je s Aržana prema Sinju.[1]

Ostali su nastavili put prema jugu. Na Šestanovcu i Zadvarju prihvatili su ih Talijani i odmah proglasili zarobljenicima, iako su bili nenaoružani, te ih doveli u Ravnice. Tu su ih smjestili u skladišta nekadašnje cementare.          

  Prva skupina, njih oko 500, stigla je u Ravnice 28. veljače 1943., a ostale dvije manje skupine malo kasnije. Ukupno ih je bilo 689. Talijani su u Omišu pričali da su kod Livna zarobili nekoliko stotina partizana koji da se nalaze u Ravnicama, što, dakako, nije bila istina. Dne 4. ožujka došao je u omiški župski ured talijanski dočasnik te rekao da ti tobože zarobljeni partizani žele svećenika. Toga dana išao sam k njima sam, drugi dan išla smo trojica svećenika, a treći dan četvorica. Podijelili smo im svete sakramente. Kad se doznalo da su zaraženi pjegavcem, tadašnji dekan don Grgo Topić nije dao da više idemo k njima mi dvojica mlađih nego je po potrebi išao on. Od tada su liječnik i svećenik oblačili na se bijela zaštitna odijela. Nakon što je don Grgo obolio od gripe, a ja od pjegavca, odlazio je u Ravnice don Dušan Kuzmanić.           

Prva trojica oboljelih domobrana umrla su 6. ožujka, a posljednji je umro 3. lipnja. Umrlo ih je ravno 100. Ukapani su iznad Ravnica u Garmi gdje je bila planirana izgradnja novoga omiškog groblja. Drvene križeve koji su bili postavljeni na njihove grobove uništio je zub vremena, a zemlja je obrasla travom i niskim raslinjem tako da se s ceste nije moglo više vidjeti niakva znaka posmrtnog počivališta tijela tih žrtava. Od civila umrli su od pjegavca Ivan Kovačić, grobar, i Marija Baučić žena Ivanova, rodom Marunčić iz Kučića. Kosti trojice tu pokopanih eshumirala je rodbina malo nakon rata i prenijela u njihova mjesta, a dvojica su ekshumirana bez znanja općinskih vlasti.           

  Kad je g. 1993. komemorirana 50. obljetnica smrti tih žrtava i njihova ukopa na Garmi predlagano je da im se kosti prenesu i pokopaju u grobnicu koju je za žrtve podigao omiški Savez antifašističkih boraca, ali su se borci tomu usprotivili. Na spomenutoj komemoraciji koja je održana u Garmi 1. studenoga 1993. liječnik je dr. Milan Banović, pun pjesničkog zanosa, govorio o njima kao hrvatskim junacima, don Dušan Kuzmanić o prilikama u Omišu u vrijeme II. svjetskog rata, don Rade Terzić o svojim susretima s tim žrtvama koje su poumirale od pjegavca, a omiški župnik i dekan don Ljubo Bodrožić izmolio je za te pokojnike uobičajene molitve.           

Prigodom te komemoracije dano je obećanje da će se za njih sagraditi spomen kosturnica na omiškom groblju Vrisovci, što se ispunilo ove 1996. godine, kad je sagrađena prelijepa kosturnica s originalnim kamenim spomen-križem, djelom akademskoga kipara Kažimira Hraste. U Garmi su ekshumirane kosti 95-orice domobrana, na staromu groblju Gospe Sniježne u Omišu kosti šestorice ustaša, devetorice domobrana i dvojice partizana.            

 Tužna, ali dostojanstvena, povorka krenula je s Garme 27. listopada 1996. u 14 sati. Na čelu toga mnoštva koje je išlo put groblja Vrisovci bio je križ, znak našega spasenja. Za križem su išli oni koji su nosili vjence. Svećensto je predvodio biskup dr. Marin Barišić. Hrvatski vojnici su nosili svaki po jedan mali lijes prekriven hrvatskom trobojnicom. Slijedila je rodbina tih pokojnika. Posebno je zapaženo sudjelovanje Glazbe Hrvatske mornarice iz Splita koja je svirala pogrebne marševe i pjevačkih zborova iz župa Stobreč i Kamen koji su zajednički pjevali psalme. Tu su bili predstavnici Hrvatskoga sabora, generali, odmiral, predstavnici Županije splitsko-dalmatinske i Grada Omiša, školska djeca sa svijećama, moštvo Omišana i onih koji su za tu prigodu došli s raznih strana, poglavito iz omiške okolioce. Tih i sunčan dan davao je dojam kao da i samo Sunce svojim zrakama svijetla i topline odaje počast tim dragim junacima. Gledajući tu povorku dugu nekoliko kilometara činilo mi se kao da traje cijelo tisućljećje, da u njoj vidim Petra Svačića, Ivana Hrvaćanina, bana Berislavića, Matiju Gubca, Zrinjskioga, Frankopana, Eugena Kvaternika, Stjepana Radića, Milana Šuflaja i tolike druge znane i neznane hrvatske junake koji su ostavili svoje kosti po raznim bojištima, zatvorima i mučilištima.       

     Povorka je u mirnom i dostojanstvenom hodu, kako priliči, napokon stigla na Vrisovce. Vojnici su složili lijesove na stepenište podno nove grobnice. Intonirana je hrvatska himna. Zatim je profesor Marko Kalajžić, šef protokola ove pogrebne svečanosti, kratkim slovom uveo u obred sahrane ovih hrvatskih žrtava 53 godine nakon njihove smrti te najavio ostale govornike. Prof. dr. Ivo Baučić, predsjednik odbora za ovu ekshumaciju i sahranu pozdravio je poimence sve visoke dužnosnike hrvatske vojske i predstavnike županijskih i gradskih vlasti, biskupa Barišića i posebno toplim riječima rodbinu pokojnika koja je stigla iz Slavonije i Hrvatskog Zagorja. Omiški župnik i dekan don Ljubo Bodrožić  u svom je kratkom slovu naglasio da je svaka žrtva za Hrvatsku uzvišena. Don Radoslav Terzić, jedini živi svjedok njihove patnje, koji im je podijelio sv. sakramente, iznio je ukratko svoja sjećanja na to. Vice Vukojević, saborski zastupnik i dopresjednik saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava reče: “Hrvatski je narod kroz povijest podnosio mnoge križeve, da bi konačno u ovo naše vrijeme doživio uskrsnuće, mogućnost pomirbe i sretnije budućnosti. Potresno je bilo svjedočenje Dragice Blekić iz Osijeka, koja je u svoj svojoj tuzi smogla snage da se obrati mnoštvu riječima: “U domovinskom ratu pokopala sam dva sina Stjepana i Vinka, a sada pokopavam i brata Matu preminulog u Ravnicama prije 53 godine. Hvala svima koji su organizirali ovaj dostojanstveni pokop naših hrvatskih vojnika.” Biskup Barišić predvodeći misno slavlje na oltaru postavljenom na samu grobnicu u kojemu je sudjelovalo još 17 svećenika rekao je u propovjedi: “Ako je čovjek put slobode, demokracije i života, kako je bilo moguće ostaviti ga pokraj puta uz opasnost da na nj padne prašina zaborava? Našu braću koja su bila tako ostavljena u Garmi prenosimo na ovo sveto mjesto, u groblje, te ovim dostojanstvenim sprovodom i molitvom s njihovih kostiju i uspomene brišemo prašinu zaborava.”           

 Nakon sv. mise uz zvukove pogrebnog marša i počasnu paljbu postrojbe hrvatske vojske položeno je u grobnicu 112 lijesova, a zatim su podno križa stavljeni vijenci i zapaljene svijeće. Ta jedinstvena svečanost završena je u smiraj dana pjesmom “Bože, čuvaj Hrvatsku”.          

  Rođen sam u I. svjetskom ratu, proživio sam II. svjetski rat i ovaj domovinski. Kao rodoljubu i svećeniku često su mi na pamet dolazile riječi pjesnika: “Rod bo samo koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost si kuje!” O toj našoj budućnosti moramo ozbiljno voditi računa, danas više nego ikad, jer zaludu je krvavo stečena sloboda, ako je ne predamo budućim pokoljenjima. Najveći neprijatelj svakoga pojedinca i naroda u cjelini jest neprijatelj koji iznutra  razara svako istinsko zadovoljstvo i sreću, zatvara put u budućnost, a to je krivo poimanje života i svijeta, to je traženje sreće u sebičnim užicima: u razvratu, alkoholizmu, drogi, neradu, svakom nemoralu i neredu. Naša sretnija budućnost ovisi najviše o uspjehu duhovne obnove pojedinaca i obitelji, o podizanju zdravih obitelji u kojima će se rađati i odgajati nova pokoljenja našega naroda. Put prave sreće put je što nesebičnije ljubavi koja se ne boji truda i žrtve za ostvarenje velikih ideala, a to je i put vječnoga spasenja. Eto što vam, dragi Kučićani, na koncu želi poručiti vaš nekadašnji župnik, vama i svima koji ovo budu čitali, jer to je vječna istina koju nam je sam Bog objavio i čiju životvornost uvijek iznova potvrđuje povijesno iskustvo.

[1] Nastojao sam dobiti podatke, koliko ih je tamo u Sinju umrlo od pjegavca. Jedna sestra milosrdnica koja je tada tamo dvorila bolesnike reče mi, da ne zna, jer su odmah nakon njihova dolaska ona, još jedna časna sestra i dr. Novak obolili od pjegavca, pa od tada nisu mogli ništa znati. Franjevac fra Anselmo Kovačić (ro|en na Lokve u Rogoznici), koji ih je ispovijedao, toj je opakoj bolesti i podlegao. Partizani su početkom g. 1945. uhitili sinjskoga župnika fra Bernardina Topića i tom prigodom odnijeli iz župskog ureda neke knjige i stvari me|u kojima je možda bio i popis tih umrlih domobrana. Tako se o tomu vjerojatno ne može više ništa doznati ni iz ni dokumenata ni od svjedoka.