Odavno je spoznato: obiteljska zajednica je najvažniji odgojni čimbenik, a roditelji su najbolji odgojitelji. Prirodna je i razumljiva roditeljska briga za djecu, za njihovo održanje, razvitak i odgajanje. Osjećaj materinstva, očinstva, roditeljstva ugrađen je u čovjekovu narav, jer je to bitni uvjet održanja života. Po svojoj naravnoj, životnoj, funkciji roditelji su prvi odgojitelji, a odgoj je primarna obiteljska zadaća.

            Obitelj povezuje djecu kao buduće djelatne članove društvene zajednice s društveno-kulturnom sredinom. Njezina se uloga sastoji u prenošenju kulturnih stečevina – znanstvenih spoznaja, moralnih shvaćanja, vjerskih uvjerenja, vrijednosnih stavova i kulture ponašanja na potomstvo.  Temeljna je svrha obiteljskog odgoja razvitak i izgradnja sposobnog, čestitog, marljivog i uljuđenog čovjeka na ponos roditelja i rođaka, prijatelja i sredine iz koje je potekao. U skladu s općom odgojnom svrhom, obitelj postavlja osnove tjelesnog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja pa se njezine zadaće očituju u ostvarivanju obrazovnih dobara i odgojnih vrijednosti na tim temeljnim odgojnim područjima.

OBITELJ I DJETETOV TJELESNI RAZVITAK

            Dijete se rađa u obitelji. Tu počinje njegov život i njegovo odgajanje. Kao prvi i neko vrijeme jedini odgojni čimbenik, obitelj prihvaća dijete i pomaže mu postati izgrađena osobnost, pomaže u razvijanju svih njegovih sposobnosti. Od samog početka prisutna je tjelesna njega. Očituje se u održanju čistoće, u svakodnevnom previjanju, kupanju, dojenju, reguliranju spavanja i dr. Može se reći da obiteljsko odgajanje i počinje  tjelesnim odgojem.

            Tjelesni je odgoj važno područje i neizostavna zadaća odgoja već u predškolsko doba. U to razdoblju potpomaže on intenzivni razvitak dječjeg organizma, njegovo jačanje i stjecanje otpornosti. Posebno značenje imaju pravilna organizacija dnevnog rasporeda djelatnosti u skladu sa životnim ritmom, boravak na otvorenom, šetnje u prirodi, kupanje, sunčanje, organizacija igara, tjelesnog vježbanja u funkciji razvoja pojedinih organa, prikladne gimnastičke vježbe – hodanje, trčanje, penjanje, provlačenje, puzanje, skokovi, bacanje, potom plivanje, sanjkanje, klizanje, skijanje i sl. Tjelesni odgoj u tom razdoblju usko je vezan uz zdravstveni.

            S vremenom se prilike mijenjaju. Raste značenje intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja, a smanjuje se uloga obitelji u tjelesnom odgajanju. Smanjenu ulogu obitelji na tom području zamjenjuju škole, domovi, izvanškolske ustanove za tjelesnu kulturu. To, međutim, ne znači da obitelj nije i dalje važan čimbenik tjelesnog razvitka. Osiguranjem zdrave prehrane, higijenskih uvjeta, zdravim načinom života i ukupnom brigom za pravilan tjelesni rast i razvitak djeteta ona i dalje ostaje važan čimbenik zdravstvenog odgoja djece i mladeži.

            Roditelji mogu i moraju izvoditi djecu u prirodu, igrati se s njima na svježem zraku, organizirati šetnje, izlete, eventualno planinarenje, učiti ih plivati i sl. Oni pak roditelji koji se aktivno bave športom i drugim tjelesnim vježbanjem, mogu svoju djecu zainteresirati pa i sami organizirati takve djelatnosti za njih. Dužnost je svih roditelja upoznavati djecu s važnošću tjelesnog vježbanja za zdravlje, savjetovati ih i usmjeravati ih prema aktivnostima tjelesnog odgoja, omogućavati im bavljenje tim djelatnostima i upućivati ih u ustanove koje organiziraju te djelatnosti.

OBITELJ I DJETETOV INTELEKTUALNI RAZVITAK

            Već u predškolsko doba intelektualno odgajanje omogućuje djetetu upoznavanje svijeta oko sebe, stjecanje prvih iskustava i proširivanje spoznaja o tomu svijetu, ovladavanje prvim praktičnim umijećima i navikama, a njegova je središnja uloga poticanje i omogućavanje optimalnog razvoja psihičkih funkcija, intelektualnih snaga i sposobnosti. Dijete dolazi u dodir s prirodnim pojavama, ljudima, pojavama iz društvenog života. Treba ga poticati na promatranje, upozoravati na ono što je važno, razgovarati s njim o svemu što ga zanima, odgovarati na njegova pitanja, pričati mu priče i pripovijetke, čitati, igrati se. Sve to razvija psihičke funkcije, proširuje spoznajni horizont i postavlja čvrste osnove njegova daljnjeg  intelektualnog razvitka.

            Važnu ulogu imaju dječja pitanja. Djeca su radoznala. Nove stvari i novi svjetovi koji se otvaraju pred njima pobuđuju njihovu znatiželju. U tomu su ona slična istraživačima. Radoznalost ih potiče na promatranje, na postavljanje pitanja, na analiziranje i mišljenje.

            Dijete, poput malog filozofa, želi sve znati, sve čuti, sve objasniti. Stoga toliko mnogo pita. Pitanja su izraz djetetove želje za ovladavanjem novim spoznajama. Ona pokazuju krug djetetovih zanimanja, njegovu unutarnju težnju za znanjem, za upoznavanjem novih predmeta i pojava, novih uzročno-posljedičnih odnosa. O tome govore upitne čestice «što», odnosno «zašto». Pitanja su, dakle, dobar znak. Veći broj pitanja govori o tomu da dijete želi više znati. Složenija su pitanja znak da želi dublje spoznati životne pojave. Zato dječja pitanja treba shvatiti ozbiljno. Roditelji moraju spremno odgovarati na dječja pitanja pa i poticati djecu na nova pitanja, jer time potiču njihov budući intelektualni razvitak.

            Slično možemo reći i o razgovorima između roditelja i djece, o razgovorima u krugu obitelji. Ako se stvori ugodno ozračje i razgovara o različitim pitanjima, djeca u tim razgovorima mogu mnogo naučiti. Roditelji mogu na njih prenositi svoja životna iskustva, pružiti im mnogo znanja, opisati mnoge događaje, davati savjete i sl. Postupno ćemo uvoditi djecu i u krug svojih prijatelja. Time se mogućnosti razgovora proširuju i stvaraju novi poticaji za njihov intelektualni razvitak.

            Djeca vole priče i bajke. One su u skladu s njihovim shvaćanjem, živom maštom i težnjom za spoznavanjem. Te priče, bajke, pjesme pružaju nove mogućnosti i nove poticaje njihovu intelektualnom razvoju. Mnogi se pisci čitav život sjećaju priča koje su im u djetinjstvu pričale majke ili bake, očevi ili djedovi. Priča potiče na razmišljanje, razvija maštu, privlači pozornost, izaziva nova pitanja, pruža dobre primjere.

            Kadšto se roditelji ispričavaju da ne znaju priče, bajke, pjesme pa ih ne mogu pričati ili deklamirati djeci. U tom slučaju može im pomoći knjiga. U knjigama se mogu naći narodne priče, bajke i pripovijetke, lirske i junačke narodne pjesme. U njima ima umjetničkih i znanstveno popularnih tekstova za djecu, u prozi i u stihovima, s ilustracijama ili bez njih. Od prvih slikovnica do djela poznatih pisaca i znanstvenih djelatnika širok je raspon i bogata riznica novih spoznaja za mlade ljude. U početku, dok djeca ne nauče čitati, čitaju im roditelji i odrasli. A kada dijete ovlada tehnikom čitanja, pružamo mu knjigu kao vrelo novih spoznaja, potičemo ga i sokolimo da zavoli knjigu, da je prihvati kao vjernu prijateljicu koja će mu u životu pružiti nova znanja i zadovoljstva.

            Novi poticaji dječjega intelektualnog razvitka mogu biti posjete muzejima, galerijama, izložbama, kazališnim predstavama, koncertima i drugim kulturnim ustanovama ili manifestacijama.. S djecom treba mnogo kontaktirati, šetati, razgovarati. To povezuje, zbližava roditelje i djecu i omogućuje razgovor o svemu što se vidi u prirodi, na izletu, u gradu. S djecom treba zajednički i složno raditi u kući, na polju, u radionici ili bilo gdje; zajednički se brinuti o nekim stvarima, zajednički čitati, pjevati, igrati se. U tim zajedničkim djelatnostima mladi ljudi uče, razvijaju se njihove sposobnosti, formira kultura rada i pogled na svijet.

OBITELJ I DJETETOV MORALNI RAZVITAK

            Obiteljski odnosi prvi su društveni odnosi u kojima dijete živi i stječe prva moralna iskustva. Moralno odgajanje počinje vrlo rano. Dijete ne može još ni shvatiti niti svjesno prihvatiti moralna načela i moralne pouke, ali u svagdašnjem životu na osnovama osobna iskustva, u kontaktima s drugom djecom, roditeljima i članovima obitelji, u igri i raznim djelatnostima može i treba razlikovati dobro od zla, pošteno od nečasnoga, pravdu od nepravde, red od nereda. I malo dijete u životnim situacijama može prihvatiti potrebu pridržavanja nekih pravila, poštovanja istine, drugih osoba, potrebu rada, reda, urednosti, čistoće, prijateljstva, pomoći drugima. Kroz osobna iskustva djeca mogu shvaćati i prihvaćati dobre postupke. Možemo ih navikavati da tako postupaju, možemo njegovati dobar odnos prema prirodi, drugim ljudima, igri, radu, domovini.

            U prvom razdoblju života obitelj je najpogodnija sredina za razvijanje moralnih osobina. Ona vrlo snažno djeluje na dječje osjećaje, na razvijanje ljudskosti, na oplemenjivanje srca. Međusobni odnosi roditelja i drugih članova obitelji privlače dječju pozornost. Ona ih promatraju, prihvaćaju i oponašaju. U svojemu intimnom obiteljskom krugu djeca vježbaju sve one socijalne postupke i navike koje će poslije, u širem opsegu, primjenjivati u društvenom životu. Stoga dječji postupci podsjećaju na postupke njihovih roditelja.

            Pozitivna roditeljska svjedočenja u međusobnim odnosima, u poštovanju moralnih dužnosti i obveza, snažna su i djelotvorna odgojna sredstva. Druga važna mjera je navikavanje na istinu, red, kulturno ponašanje, rad, prijeko potrebnu disciplinu. Ako je obitelj u tomu dosljedna, postoje vrlo povoljni uvjeti za normalni razvitak potomstva. U suglasju s rečenim, djecu treba postupno navikavati da se brinu o sebi, osamostale se, da pomaže u kući. I sve to, što prije – to bolje!

            U tomu roditelji često griješe. Previše blagonaklono opravdavaju ili čak odobravaju nedostatke i prijestupe, poglavito manje djece, popuštaju im u svemu, nadaju se da će u tijeku sazrijevanja postati razumnija i da ima dovoljno vremena za njihov odgoj i izobrazbu. A već je pedagoški genij Jan Amos Komensky upozoravao takve roditelje i govorio im da tako gube prigodu koja se više ne će vratiti. A kada se izgube prve prigode, nikada više nije moguće tako učinkovito moralno djelovati.

            Obitelj će biti vrlo djelotvoran čimbenik moralnog odgajanja ako je moralno zdrava, ako su odnosi u njoj u skladu s moralnim načelima i kriterijima, ako u njoj postoji radno ozračje, ako se poštuju dužnosti i obveze, ako se članovi obitelji, a prije svega otac i majka, međusobno poštuju i vole, pokazuju jedni prema drugima određeno razumijevanje i ako postoji osjećaj odgovornosti za odgajanje djece. Suprotno tomu, ako se u obitelji ne poštuju moralni stavovi, ako nema reda i dosljednosti, međusobna poštovanja i razumijevanja, ako postoje sukobi i nesuglasice a djeca sve to promatraju, doživljavaju ili čak sudjeluju u tomu, tada će moralni utjecaj obitelji biti vrlo problematičan ili negativan. Stoga moramo nastojati da nam obitelji budu moralno zdrave, tople i ugodne za sve svoje članove. To je temeljna pretpostavka uspješna moralnog razvitka djece u obitelji.

OBITELJ I DJETETOV ESTETSKI RAZVITAK

            Estetska kultura pretpostavlja sposobnosti uočavanja, doživljavanja, ostvarivanja i vrjednovanja lijepoga. Da bi se one razvile, dijete mora biti okruženo ljepotom i upućivano na nju u prirodi, u neposrednoj okolici, u širem društvenom životu. Već malo dijete pokazuje zanimanje za žive boje, lijepe predmete, ugodne melodije. Nešto kasnije želi crtati, pjevati, modelirati, graditi. Privlače ga prirodne ljepote, slike, sve što je skladno, simetrično. To zanimanje treba iskoristiti i usmjeriti tako da se razvijaju dječji ukus, smisao za lijepo, želja za njegovim stvaranjem.

            I u estetskom odgoju bitno je dječje iskustvo. Stoga je vrlo važno estetsko oblikovanje okoliša u kojemu dijete živi – lijepe zgrade, njihova okolica, prostorije u kojima dijete boravi, pokućstvo, igračke kojima se služi, didaktička sredstva i drugo. Isto tako dosljedno treba poštovati esteticizam u djetetovu svakodnevnom životu u obliku čistoće, urednosti, lijepoga ponašanja, ophođenja s drugom djecom i drugim osobama uopće.

            U kontaktima s okolišem djecu treba upozoravati na ljepotu i sklad boja, oblika, zvukova. Treba im pokazati konkretne i pristupačne primjere iz literature, likovne i glazbene umjetnosti, arhitekture i kiparstva, plesa i filmske umjetnosti. Valja im omogućiti da i sama crtaju, slikaju, modeliraju, pjevaju, muziciraju, pričaju, recitiraju, predstavljaju. Sustavnim radom mogu se već u ranom djetinjstvu  razvijati dječje sposobnosti za uočavanje, doživljavanje pa i ostvarivanje lijepog.

            Ako se u obitelji njeguje red, čistoća, kultura ponašanja, ako se poštuju higijenski uvjeti života, ako se teži tomu da sve prostorije u stanu ili kući budu čiste, uredne, lijepe ukusno ukrašene slikama, lijepim predmetima, cvijećem, ako se vodi računa o tomu da pokućstvo bude funkcionalno i ukusno, da se svi članovi obitelji osjećaju ugodno, ako se pazi i na kulturu odijevanja – tada su to vrlo povoljni uvjeti za njegovanje estetske kulture.  Tako će se od rane dobi i u životnim okolnostima izgraditi navike koje su osnova te kulture.

            Roditelji i drugi članovi obitelji, koji imaju širu estetsku kulturu, mogu i moraju približiti djeci dječju književnost, mogu im kazivati i čitati narodne priče, bajke, pripovijetke, pjesme. Takvi će roditelji bez teškoća birati estetski vrijedne slikovnice, estetski oblikovane igračke. Prilikom šetnji i izleta oni zapažaju ljepote u prirodi i u životu pa će i djecu upozoravati na te estetske elemente. Takvi roditelji i stariji članovi obitelji mogu i moraju voditi djecu na izložbe, u dječja kazališta, poslije na koncerte, u galerije, muzeje, kazališta za odrasle. Mogu i trebaju im približiti estetske i umjetničke vrijednosti i tako razvijati navike i trajnu potrebu za tim vrijednostima.

OBITELJ I RAZVITAK DJEČJIH RADNIH SPOSOBNOSTI

            Obitelj je posebno važan čimbenik razvijanja dječjih radnih sposobnosti. A razvitak radnih sposobnosti traži uključivanje djece u obiteljske poslove. Treba im postavljati manje obveze u skladu s njihovim snagama i mogućnostima. Razvitak radnih sposobnosti mora početi već u ranom djetinjstvu. Doduše, dijete još ne će potpuno shvatiti smisao i ulogu rada u čovjekovu životu, ali je vrlo djelatno i rado oponaša. Možemo ga uključiti u njemu pristupačne poslove: da se brine o sebi, o svojim igračkama i svojim stvarima, da pomaže u obavljanju različitih manjih kućnih poslova. Time se navikava na samoposluživanje, na red i zajednički rad.

            Ako je raspored dužnosti među pojedinim članovima obitelji dobro postavljen, ako svatko obavlja svoj dio poslova, ako su tim rasporedom obuhvaćena i djeca u skladu s njihovim snagama i mogućnostima, onda sigurno ne će trebati uvjeravanja i prisile. Pojedini će se poslovi shvaćati, prihvaćati i obavljati kao životne potrebe. Rad će se doživljavati kao sastavni dio života. U takvim obiteljima od najranije dobi razvija se pozitivan odnos prema radu, prema ljudskim dužnostima. Radne se obveze prihvaćaju bez otpora, izgrađuje se osjećaj dužnosti i odgovornosti, a prati ih prihvaćanje i uredno obavljanje svojih radnih dužnosti i obveza.

            Uvjet svemu tomu je uredan i normalan život obitelji u kojemu svi članovi, uključujući i djecu, prihvaćaju i obavljaju svoje dužnosti i radne zadaće. Djeca i mladi članovi obitelji moraju sudjelovati u različitim poslovima obiteljskoga života. Važno je da su djeca  uvijek «zaposlena». Pogrješno je kad ih se oslobađa raznih obveza, kada drugi rade za njih i umjesto njih, jer, često kažu roditelji, najvažnije je da ona dobro uče. U takvim slučajevima roditelji zanemaruju činjenicu da je i učenje rad pa i njegovi rezultati ovise o razvijenosti općeg pozitivnog odnosa prema radu, dužnostima i obvezama. Kada se zanemari taj odnos, zakazuju i rezultati učenja.

            Pozitivan odnos prema dužnostima najprirodnije, najuspješnije i od najranije dobi  izgrađivati i njegovati može upravo obitelj. Ako obitelj svojim ukupnim ozračjem, svojim shvaćanjima i odnosima prema dužnostima postavi dobre temelje marljivosti i savjesnom odnosu prema svim svojim obvezama, radno će odgajanje biti uspješno, a odnos prema radu pozitivan. I obratno, propuste u području radnog odgajanja u obitelji, nedostatak radnih navika, vrlo je teško poslije ispravljati, mijenjati i dopunjavati. Stoga je posebno važno da obitelj, kao čimbenik njegovanja dječjih sposobnosti, dobro i uspješno obavi svoju ulogu i svoje odgojne zadaće. Ona postavlja temelje radnoga odgoja uopće, a škola svojim programima proširuje znanja, konkretizira djelatnosti i razvija tehničku kulturu učenika.

            Naznačili smo pet glavnih zadaća obiteljskog odgajanja. A ako su glavni, i prijeko su potrebni. Stoga sve treba ravnomjerno ostvarivati u funkciji izgrađivanja ljudskih osobnosti koje se odlikuju razvijenim tjelesnim sposobnostima i zdravljem, znanjem i intelektualnim sposobnostima, moralnom dobrotom i čestitošću, estetskim smislom za skladno i lijepo te osjećajem dužnosti i kulturom rada.

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2006. br.1 (22)