Ja ne znam kuda vodi ova cesta,

jer ceste su duge i daleke, 

u tvojim željnim očima nema im kraja.

Kad ih promatraš, uznemire ti dušu 

i tiho tuguješ za nečim nepoznatim.

Ponekad je cestom dotrčala radosna vijest. 

Kamena i tvrda činila se tada mekani sag.

Kuće i kućerci s okatim prozorima 

nudili su joj osmjeh.

a starac hrast, uvijek hladan i odsutan, 

dobroćudno ganut - nije prijetio.

Oči su vazda uprte u cestu; 

mjere korake.

Jer korake treba pomnjivo motriti. 

Svaki je korak misao i namjera,

korak je opasnost, 

možda dobrota.

Korak je uvijek zagonetan. 

Otkud i zašto?

Čiji? 

Hoće li stati, ostati?

Hoće li proći kao tuđinac? 

Što će tu bahat korak što ne ćuti mekoću tišine?

Znam, majka je dugo zaglédala u bijelu cestu. 

Svakoga dana.

Svakoga sata. 

Dugo je čekala dobru vijest i njegov korak.

Naprezalo se i oko, i uho. 

Uzalud.

Bijela kamena cesta nije obradovala majku.  

Jednoga dana

pobožni koraci ispratiše majku na groblje - 

bijelom cestom.

Korak koji je željno čekala 

nije se pojavio ...

Neće se nikada ni pojaviti.  

V. Filipov 

 

Zov rodnih ognjišta, 1996. br.1 (2)