DA SAM JA OBLAK

Da sam oblak, bila bih bijele boje i ne bih dopustila da dugo pada kiša. Dopustila bih suncu da svojim zrakama grije ljude i djecu. Donijela bih puno bijelih pahuljica baš na Božić.

 

Petra Kovačić, 2. razred

 

 

 

SVETI NIKOLA

Sveti Nikola stiže svake godine 6. prosinca. Noću, dok djeca spavaju, on se tiho prikrade i ostavi za njih darove. Sveti Nikola je tada sretan, jer zna da djecu darovi vesele.

„U jutro, kad dan zadani,

Djeca sva

trče svojim čizmicama

A Nikola zadovoljno

Svoje bijele brke frče“

Hvala ti sveti Nikola!

 

Anđela Sovulj, 2. razred

 

 

 

DOMOVINA

Domovinu ja volim.

Satkana je od najljepših boja,

Predivna domovina moja.

 

Plave joj oči krasi

Ponosni Jadran naš,

A zlatna boja žita

Slavonski plodni kraj.

 

Zelena boja šuma

Planina i nizina

Sve je to moja domovina.

 

Doris Kovačić, 4. razred

 

 

 

PRAVEDNOST

Jedno popodne seka i ja smo se igrale hvatala po kući. Brzo smo trčale i ja sam pala. Moja mama je mislila da mi je seka podapela nogu i da sam zato pala. U početku mi se to i sviđalo, jer bi mama nju stavila u kaznu. Prošlo je neko vrijeme, otišla sam u sobu i razmišljala o tome. Došla sam u kuhinju, gdje je bila mama. Mami sam rekla istinu, a seki se ispričala. Bila sam sretna.

Opet sam se lijepo igrala.

 

Paula Kovačić, 4. razred

 

 

 

MOJE SELO

Moje selo je Kučiće. Ono živi, ono je cijelo radosno, jer ljudi u njemu žive i imaju svoju djecu. Moje selo nije poput usamljenog cvijeta na livadi, nego radosno dijete na njivi koje trči.

Nalazi se između rijeke Cetine i šumovite Drobobolje. U tom selu sam slobodan: šume, rijeka, djeca, sve je tu. Tu su razni zaseoci, razni ljudi, puno raštrkanih kuća. Kad padne snijeg, sve se zabijeli, a dim izvire iz kuća ...

Moji predci su prošli mnogo zima, ljeta ... Nosili su drva za ogrjev. Doživjeli su duboku starost u Kučićima. To je selo za mene najljepše na svijetu.

U našem selu imamo branitelje koji su se borili na ratištima, branili našu domovinu, i najdraži dio nje, svoje selo nosili u srcu.

Volim živjeti u Kučićima.

 

Silvio Bilić, 5. razred

 

 

 

LJUBAV

Ljubav svugdje luta

Kao da nema puta.

Preko gora, planina,

Ona je svima milina.

 

Gdje ljubav prođe,

Sreća za njom dođe.

 

Slomljena srca,

Od kojih se neka teško oporave,

Obnavljaju se kao drvca,

A do tada u tuzi borave.

 

Jelena Topić, 5. razred

 

 

 

KUČIĆE

Posebno je moje selo. Ono je smješteno na rijeci Cetini.

U Kučićima imamo Osnovnu školu Josipa Pupačića. U nju svakog dana idu učenici iz cijelog sela. Naša škola je nedavno proslavila svoj stoti rođendan.

Ja u Kučićima živim od rođenja. Proživjela sam tu ljeta i zime, proljeća i jeseni. Meni je ipak najdraže godišnje doba proljeće, nakon rijetko snježne zime probudi se, moje najdraže doba, proljeće. Budi u meni osjećaj sreće. Kao onda kada nam doleti prva lastavica s juga.

Moje selo ima prekrasnu prirodu, puno šarenog cvijeća. Kučiće je lijepo selo, ono je selo u kojem odrastam i, sigurna sam, uvijek ću ga nositi u srcu, ma gdje god bila u svijetu.

 

Zrinka Šušić, 6. razred

 

 

 

STARI GRAMOFON

Svaki dan sam išao u staru kuću i nisam ga primjećivao. Jednog dana sam ga vidio i shvatio da je to stari gramofon. Divio sam se tom čudu. Kraj njega je kutija s pločama koje su puno veće od mojih CD-ova.

Pronašao sam ploče nekih poznatijih bendova kao što su THE DOORS, ROLLING STONES; BEATLES i sl. Mislio sam da to u takvom obliku ne postoji.

To je bilo veliko otkriće. Razgledao sam ga i uključio u struju. Zasvirao je. Još sam u čudu gledao kako to radi.

Pitao sam tatu, čiji je to gramofon. Rekao mi je, kako ga je moj pokojni dida Ante donio iz Nizozemske, točnije Roterdama 1963. Rekao mi je, kako bi bilo opasno uključivati ga u struju, jer bi me moglo stresti. Ja sam se samo nasmijao ...

 

Ante Tomasović, 8. razred

 

 

 

PRAVDA - NEPRAVDA

Svaku sekundu negdje se u svijetu dogodi neka nepravda. Ima različitih nepravdi, i različito ih ljudi shvaćaju. Neki misle da je nepravda kad roditelj ne pusti dijete na prijateljev rođendan, druga djeca optužuju tog roditelja bez pravog znanja tko je zapravo kriv.

Još od davnina su ljudi različito shvaćali pravdu pa su tražili pomoć od mudraca ili nekog suda. I danas se to radi, ali eto opet nepravde, ako netko ne može sebi priuštiti takvu pomoć.

Nekada uhvatim i sebe u nepravdi. Kad nešto čujem, odmah osudim čovjeka, iako ne znam, tko je u nekom slučaju i za što kriv. Možda su njemu nanijeli nepravdu.

Često se dogodi da starija djeca za svoje postupke okrive mlađe i obrnuto, ali to nije strašno. Strašne su one nepravde koje se ne mogu i ne smiju zaboraviti, a svaki dan se događaju u svijetu, one koje ostavljaju duboke ožiljke koji svaki dan sve više bole.

Za mene je najveća nepravda ona koja se dogodila Vukovaru, zbog koje su uništeni ljudski životi, koja je donijela tolike boli. Ta se nepravda ne može ničim nadoknaditi.

U srijedu, 18. studenoga, prisjećamo se te nepravde koja se dogodila prije osamnaest godina. Slušamo misu, palimo svijeće i tako pokazujemo da mi nikada nećemo zaboraviti, jer svako dijete ove škole pali svijeću pod geslom MOJE SVJETLO ZA MOJ VUKOVAR!

 

Petra Sovulj, 8. razred

 

 

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.2 (29)