Dragi Kučićani u zavičaju, domovini i po svijetu!

Hrvatska se priprema priključenju Europskoj zajednici. Mnogi nisu dovoljno svjesni da je naša domovina kroz 14 stoljeća živjela duhovno zajedništvo europskih naroda. Proslava 100. godina otvorenja redovite državne škole u Kučićima upozorila nas je kako je njegovanje prosvjete i kulture postojalo u Hrvatskoj od njenih početaka.

Hrvati dolaze na današnja područja u 7. stoljeću, te odmah, uz kršćanstvo primaju polako kulturu i prosvjetu. Višeslavova krstionica iz 8. stoljeća sa svojim natpisom poziva na primjeran kršćanski život. Knez Trpimir 850. poziva redovnike benediktince u Rižinice blizu Klisa i povjerava da „mole i rade“, kako ih učio osnivač sv. Benedikt. Oni su uspješno radili na širenju vjere, kulture i prosvjete i izvan gradova, gdje su poslije osnovali većinu svojih samostana.

Kada se je pripremao prvi nacionalni crkveni sabor u Splitu godine 925., papa je Ivan X. pisao hrvatskomu kralju Tomislavu, među ostalim, i o potrebi školovanja djece. Sabor odlučuje „da se svoj hrvatskoj mladeži, kako slobodnoj tako i djeci slugu, omogući učenje, ne samo latinske nego i hrvatske književnosti“, odnosno jezika.

Kroz cijelu hrvatsku povijest baš su vjerski kulturni krugovi davali ključni doprinos razvoju hrvatskoga jezika i njegovoj standardizaciji, a time i našemu kulturnom identitetu. Pregaoci potridentske katoličke obnove na razmeđu 16. i 17. stoljeća, prije svih isusovac Bartul Kašić, prvi naš jezikoslovac, izabrali su dubrovački štokavski govor i jezik dubrovačke renesansne književnosti za opći hrvatski govor i jezik, kojim je najpovoljnije govoriti i pisati, jer je svima razumljiviji od čakavskoga i kajkavskoga. Ovdje nije, naravno, moguće opširnije govoriti o daljnjem razvoju hrvatskoga jezika i književnosti, pa spominjemo još samo izdanje svih knjiga Svetoga pisma na hrvatskom jeziku iz g. 1968., koje je poznatije pod nazivom Zagrebačka biblija. Ona je dala nemjerljiv doprinos našoj kulturi, a osobito javnoj afirmaciji posebnosti hrvatskog jezika u doba kad je to jugoslavenska komunistička ideologija i politika ozbiljno stavljala u pitanje, čega su priređivači i prevoditelji bili i te kako svjesni.

Papa Benedikt u svojim obraćanjima hodočasnicima na općim audijencijama rado govori o velikim kršćanskim svecima koji su kao molitelji i mislioci, teolozi, tijekom svih stoljeća stvarali europsku kršćansku kulturu i ugrađivali je u temelje zajedništva europskih naroda.

Tako je u srijedu 23. rujna, govorio o svetom Anselmu, koji se je rodio 1033. u Aosti (Italija) od oca plemića rasipnika i majke visoko moralne osobe i žene duboke religioznosti. Majka je Anselma povjerila benediktincima da ga oni odgajaju i školuju. Kao petnaestogodišnjak Anselmo želi postati benediktinac, ali se otac suprotstavio svim silama. Nakon prerane majčine smrti Anselmo je zanemario studij te obuzet zemaljskim strastima postao gluh za Božji poziv. Napustio je Italiju i lutao po Francuskoj pa u Normandiji počeo ponovno studirati. U njemu se opet probudio redovnički poziv. Nakon razmišljanja u svojoj je 27. godini ušao u monaški red te postao svećenik. Pokora i studij omogućili su mu da ponovno pronađe onu prisnost s Bogom koju je bio imao kao dijete. Ubrzo je izabran priorom, učiteljem samostanske škole i na kraju opatom samostana. Nakon prodora Normana u Englesku, pozvan je u Englesku, kako bi poučavao redovnike i pomogao u teškoj situaciji. Privukao je simpatije i stekao velik ugled, tako da je 1093. izabran i zaređen za biskupa u Canterberyju.

Odmah se je upustio u snažnu borbu za slobodu crkve, osobito za kraljeva Vilima Osvajača i Henrika I., ali je g. 1103. protjeran. Mogao se je vratiti u Englesku 1106., kad se kralj odrekao tobožnjega prava podjeljivati crkvene položaje, uzimati crkveni porez i prisvajati crkvena dobra.

Kršćanska tradicija za Anselma kaže da je „veličanstveni naučitelj“, jer je uvijek imao za cilj „uzdići um ka kontemplaciji Boga“. On je jasno pokazao da onaj tko se želi baviti teologijom ne smije računati samo na svoj razum, nego mora istodobno njegovati duboko iskustvo vjere. Za svakoga od nas koji želimo proniknuti u istine vjere, vrijedne su njegove riječi: „ Ne pokušavam Gospodine proniknuti tvoju dubinu, jer se moj um ne može ni izdaleka s njom usporediti, već želim shvatiti, bar u određenoj mjeri tvoju istinu, u koju moje srce vjeruje i koju ljubi. Ne pokušavam shvatiti da bih uzvjerovao, već vjerovati da bih shvatio.“

Sv. Anselmo je proživljavao neshvaćanje u Italiji, zatim je u Francuskoj upoznao gorčinu života, da bi u Engleskoj doživio progonstvo. Ništa ga nije moglo spriječiti da traži sve prisnije sjedinjenje s Kristom, koji je Put, Istina i Život. Djelovao je istim žarom i marom u Italiji, Francuskoj i Engleskoj, koja je već tada u 11. stoljeću bila u svojevrsnom zajedništvu, unija koju je Krist ujedinjavao. Sigurno je da će i ova današnja Unija, ako se ne odreče Krista, uza sve zavrzlame i moderne izazove, žeti dobre plodove za dobro cijeloga svijeta.

Neka nas Krist Gospodin pouči, prosvijetli i ujedini u svakom dobru zemaljskom i nebeskom.

Čestitam Božić i Novu godinu te zazivam Božji blagoslov, zaštitu sv. Luke i Gospe Lurdske na sve Vas i Vaše pothvate.

Vaš župnik don Ivan Ujević

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.2 (29)