Dragi Kučićani u zavičaju, domovini i po svijetu!

Naš papa, Benedikt XVI., govoreći srijedom, u katehezi je održanoj na početku svibnja govorio o svetom Ivanu Damašćanskom. Sveti Ivan je bio svjedokom prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture na novost islama koji se vojnim osvajanjima širio.

Sveti Ivan potječe iz imućne kršćanske obitelji, te oko 700. godine napušta službu ekonoma u kalifatu i ulazi u samostan blizu Jeruzalema. U samostanu se posvetio, svim svojim silama, pokori i pisanju, ali i propovijedanju, jer su nam ostale mnoge njegove propovijedi. Sveti Ivan među prvima razlikuje klanjanje koje se iskazuje samo Bogu i čašćenje gdje se čovjek obraća onome koji je prikazan na slici. Budući da Židovi i muslimani ne dopuštaju upotrebu slika u bogomoljama i obredima, mnogi kršćani su tražili da se ni u kršćanstvu ne upotrebljavaju slike. Damašćanin piše:

„U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljen u slici budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga – Isusa u tijelu i jer je živio među ljudima, u slikama predstavljamo ono što je u Bogu vidljivo. Neću prestati štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali materiju neću nipošto štovati kao Boga, jer je ona stvorena od Boga. Nije li materija drvo križa? Nisu li tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li oltar i povrh svega Tijelo i Krv našega Gospodina materija. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prijezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje.“ Vidimo da je, poradi Isusova Utjelovljenja, materija pobožanstvenjena, promatra ju se kao Božje prebivalište. Ivan Damašćanski ostaje svjedok čašćenja slika koje u vjeri predstavljaju susret čovjeka i Boga.

Njegovo se učenje uklapa u tradiciju Crkve, čiji nauk o sakramentima predviđa da materijalne stvari preuzete iz prirode mogu postati prijenosnicama milosti po zazivu Duha Svetoga, uz ispovijedanje prave vjere. Kao što usijano željezo nazivamo vatrom, jer je bilo uronjeno u vatru, tako i Majku Božju i svece častimo, jer su nastanjeni Bogom i Božjom milošću. Govoreći o Božjoj dobroti i stvaranju Damašćanin piše:

„Bog koji je dobar i veći od svakoga dobra, nije se zadovoljio razmatranjem samoga sebe, već je želio da postoje bića kojima će iskazati dobročinstvo, da mogu postati dionicima njegove dobrote: zato je stvorio ni iz čega sve, vidljivo i nevidljivo, uključujući čovjeka.“

Božji naum nadilazi čovjekovu sposobnost. Zato treba izbjegavati shvaćanje da je stvoreno po sebi loše i nepravedno. Istina, kršćanin je svjestan rana koje su nastale na ljudskoj naravi poslije čovjekova slobodnoga prihvaćanja prvoga grijeha. Priroda u kojoj se odražava Božja dobrota i ljepota, ranjena našim grijehom, osnažena je i obnovljena silaskom Sina Božjega u Tijelo. Vidimo, s jedne strane, ljepotu stvaranja, a s druge uništenje koje je izazvao čovjekov grijeh. Ali vidimo u Sinu Božjemu, koji silazi da obnovi prirodu, more Božje ljubavi prema čovjeku. I vidljivi je svemir određen da se preobrazi i da sam svijet obnovljen u svom prvotnom stanju bude u službi pravednicima. Mi ne znamo način preobrazbe svemira, ali smo poučeni da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu.

Sve dobre plodove prirode i našeg truda, koji po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji proširili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, osvijetljene i preobražene, kada Krist bude Ocu predao vječno i sveopće kraljevstvo. Bog želi počivati u nama, želi obnoviti prirodu i kroz naše obraćenje želi nas učiniti dionicima svojega božanstva.

Pomogao nam Gospodin uz zaštitu sv. Luke i zagovor Gospin da se možemo istinski klanjati svemogućem Bogu i častiti svete.

Neka Božja milost bude uz Vas i uza sva Vaša nastojanja!

don Ivan Ujević

Zov rodnih ognjišta, 2009. br.1 (28)