Odgojni proces obuhvaća mnogo odgojnih zadaća: razvitak sposobnosti, obogaćivanje osjećajnog života, izgrađivanje pogleda, uvjerenja i stavova, njegovanje smisla za etičke vrjednote, jačanje volje i oblikovanje značaja (karaktera). Posebnu pozornost treba pokloniti razvijanju sposobnosti učenja, misaonih sposobnosti i sposobnosti vrjednovanja. Razvijanje sposobnosti i drugih odlika osobnosti mora rezultirati ovladavanjem kulturom učenja, kulturom rada i kulturom ponašanja. Bez kulture učenja, rada i ponašanja ne može se govoriti o pozitivnim rezultatima na odgojnom području.

TRI SASTAVNICE ILI ETAPE

            Odgojni proces je puno potpuniji i slojevitiji od obrazovnoga. Obrazovanje zahvaća racionalno područje, a odgoj i racionalno, i osjećajno, i voljno. Racionalno područje simboliziraju znanja i shvaćanja, osjećajno – uvjerenja, stavovi i njihovo prihvaćanje, a voljno – pozitivne ljudske osobine (odlike) i djelovanje.

            Racionalno područje označuje ljudsku spoznaju. Simboliziraju je mišljenje i shvaćanje. Rezultat je određena količina znanja. Ona omogućuje čovjekovo snalaženje u stvarnosti, zauzimanje određenih stavova prema njoj i izgrađivanje praktičnih umijeća i navika. Stoga je usvajanje određena sustava znanja u obliku obrazovnih dobara prva i jedna od temeljnih zadaća svakoga odgajanja i školovanja. U tomu je smisao obrazovanja ili izobrazbe. Ona je racionalna ili intelektualna osnovica odgoja. Ali samo znanja ne mogu osigurati humano djelovanje i nisu jamstvo da će ljudi tako postupati. Istinski ljudski postupci pretpostavljaju odgovarajuća uvjerenja i stavove, navike kulturnog ponašanja i druge pozitivne ljudske osobine. To znači da se u procesu odgajanja ne smijemo zadovoljiti samo stjecanjem određene količine znanja (izobrazbom), nego moramo sustavno i kontinuirano raditi na izgradnji pozitivnih odlika osobnosti. Izobrazba je važna sastavnica, ali je to samo prva etapa u složenom odgojnom procesu.

            Drugu etapu čini osjećajno područje. Označuju ga pogledi, uvjerenja i stavovi. Čovjekovi nazori i opredjeljenja, uvjerenja i stavovi, osjećajno su obojeni i snagom nutarnje motivacije potiču na odgovarajuće djelovanje, ali te odlike treba pozorno i dosljedno izgraditi. One nisu automatska posljedica određenih spoznaja, nego pretpostavljaju dugotrajna vrjednovanja, zauzimanje stavova prema različitim životnim situacijama, analize pozitivnih i negativnih primjera, stjecanje životnih iskustava i na njima izgrađivanje osobnih uvjerenja i stavova, pogleda i opredjeljenja. Izgrađeni pogledi, uvjerenja i stavovi snažno utječu na ljudske postupke, ali ni oni nisu sigurno jamstvo za odgovarajuće čine. Uvjerenja i stavovi nisu još djela. Odgojni proces nije još završen.

            Voljno područje treća je etapa odgojnoga procesa. Obilježavaju ga ljudsko ponašanje i djelovanje. „Ne tek u znanju nego u djelovanju prema ljudskoj biti, leži čovjekovo određenje“ – pisao je filozof J.G. Fichte. I pjesnik J.W.Goethe je primijetio: „Uostalom, sve mi je mrsko što me samo poučava,  a da ne povećava moju djelatnost ili je neposredno ne oživljava“. Uvjerenja i stavovi mnogo su bliži činovima od osjetilno neutralnih znanja, ali su čini ili postupci toliko složeni da traže i druge odlike, kao što su umijeća i navike, voljna snaga i čvrstina značaja. To znači da u odgojnoj djelatnosti treba sustavno i dosljedno angažirati djecu, formirati odgovarajuća umijeća i navike, jačati volju i snažiti značaj da bi ona ustrajala na putu očovječenja, da bi imala dostatno snage u borbi za svoje ideale i vrijednosti. Tek kada se izgrade odgovarajuća umijeća i navike, voljne odlike i osobine značaja i kada se osiguraju odgovarajući postupci, odgojni je proces okončan.

            Neki misle da nije dobro govoriti o etapama. Etape, naime, podrazumijevaju sukcesivno ostvarivanje zadaća jedne za drugom, a u odgojnoj djelatnosti iskusni odgojitelji istodobno djeluju na racionalno, osjećajno i voljno područje odgojenika. To je točno. No, pozitivni će se rezultati najprije pojaviti na racionalnom području. Time je postignuta prva etapa, ali proces nije završen. U nastavku težište odgojne djelatnosti treba staviti na osjećajno i voljno područje. Redovito će pozitivni učinci na osjećajnom području prethoditi rezultatima na voljnom. Uvjerenja i stavovi nastaju prije i potpomažu nastanak potrebnih postupaka. Time se postiže i druga etapa, ali ni time proces nije dovršen. Mora se nastaviti sve dok se ne izgrade potrebne navike, voljne i karakterne odlike koje osiguravaju odgovarajuće ponašanje i djelovanje.

            Odgojni proces, dakle, sadrži:

1.       usvajanje odgovarajućih znanja – shvaćanje;

2.       izgrađivanje uvjerenja i stavova – prihvaćanje;

3.      formiranje umijeća i navika ponašanja – djelovanje.                                                         

Bitno je da se u obitelji i u školi ostvaruju sve etape odgojnoga procesa, da se djeluje na racionalnu, osjećajnu i voljno-djelatnu sastavnicu, da se postigne sklad misli, riječi i djela (ratio, oratio, operatio) i da se stalno razvija smisao za etičke vrijednosti. Samo se tako može izgraditi potpuna i skladna ljudska osobnost, kao krajnja svrha odgojnih nastojanja.

OSOBNOST I ODGOJ

Odgoj je proces izgradnje osobnosti. A što je osobnost? Ona je izgrađena cjelina, struktura psihičkih, socijalnih i etičkih svojstava, odlika i ponašanja, čime se izražava osobitost i posebnost pojedinca. Tom svojom posebnošću i neponovljivošću on se razlikuje od svih drugih članova društvene zajednice. Osobnost je vrlo složena struktura. Proučavaju je mnoge znanosti, npr. psihologija, sociologija, filozofija, etika, pedagogija i druge. U novije vrijeme time se mnogo bave psiholozi. Oni na osobnost gledaju kao na slojevitu psihičku strukturu koju je vrlo teško znanstveno istražiti. Ističu da je to jedna od najzamršenijih znanstvenih problema.

S filozofskoga i pedagoškog motrišta osobnost je vrijednosna ili etička kategorija. Ona je bitno obilježje čovjeka kao ljudskoga bića. Postaje to time što pojedincu nije unaprijed nešto dano, nego tek mora nastati u procesu svjesne, svrhovite i stvaralačke djelatnosti. Stoga pojedinac tek treba postati osobnost time što svoju naturalno-biološku danost smisleno-djelatno prevladava i očovječuje (humanizira).

U odnosu na individuum (pojedinca) osobnost je viša kategorija u vrijednosnome značenju. Pojedinac je dan biološki, a osobnost je društveno, pedagoški zadana. Pojedinac se rađa, a osobnost se izgrađuje u procesu odgoja. Kad se rodi dijete, kažemo da se rodio čovjek, ali riječ je o mogućnosti oblikovanja čovjeka. Pedagoški gledano, dijete je čovjek u mogućnosti. Čovjekom će postati tek nakon dugotrajna djelatna, organizirana i svrhovita odgojnog nastojanja. Bez takvih odgojnih nastojanja ne bismo mogli govoriti o čovjeku kao intelektualnom i moralnom biću, koji je homo sapiens i homo moralis. Stoga i kažemo da je odgoj proces oblikovanja (svrhovita razvijanja, izgradnje ili transformacije) čovjeka od individuuma do osobnosti.

Istinski ljudske tjelesne, intelektualne, moralne, estetske i radne odlike nastaju, razvijaju se, izgrađuju tijekom odgojnog procesa. A upravo su te odlike bitna obilježja čovjeka. One čovjeka čine – Čovjekom, Čovjekom s velikim početnim slovom, Čovjekom – osobnošću, za razliku od čovjeka - individuuma. Osobnost je, dakle, vrijednosno viša kategorija. Ona posjeduje specifično ljudska svojstva – intelektualne, moralne, estetske i radne odlike; karakternu snagu i ljudsku dobrotu. Bez tih ljudskih odlika i vrijednosti pojedinac bi bio individuum, ali ne i osobnost. Drugim riječima, proces oblikovanja čovjeka pretpostavlja i traži razvijanje i njegovanje pozitivnih odlika osobnosti. Koje su to odlike ili odličja?

Zrelu osobnost obilježavaju mnoga ljudska svojstva koja se očituju u različitim odnosima kao što su: odnos prema sebi i vladanje sobom, odnos prema drugim ljudima, spolni, bračni i obiteljski odnosi, odnos prema zajednici, odnos prema domovini (domoljublje), odnos prema drugim narodima (međunarodno razumijevanje), odnos prema radu (radni moral), odnos prema materijalnim i duhovnim vrjednotama. Na svim tim relacijama moguće su pozitivne, poželjne, ali i negativne, društveno nepoželjne osobine. Zrela se osobnost odlikuje pozitivnim, društveno poželjnim ljudskim odlikama na svim relacijama.

Osobnu discipliniranost osobnosti potvrđuju skromnost, razboritost, strpljivost, kulturna ponašanja. U odnosu prema drugim ljudima osobnost krase dobronamjernost, nesebičnost, pouzdanost, prijateljstvo, čovječnost. Na području spolnih, bračnih i obiteljskih odnosa odlikuju je poštenje u ljubavi i spolnom životu, čestitost u bračnom životu, ljubav i poštovanje obitelji. Njezin smisao za zajednicu dokazuje prilagodljivost, druželjubivost, demokratičnost i socijalna zrelost. O njezinu domoljublju govore ljubav prema domovini, vjernost i privrženost njenim idealima, spremnost za obranu interesa i časti domovine. O međunarodnom razumijevanju kazuje pozitivan odnos prema drugim narodima, poštovanje i priznavanje jednakopravnosti i suvereniteta svih naroda i zemalja. U odnosu prema radu osobnost obilježava radna požrtvovnost, marljivost, savjesnost i odgovornost, a kada su u pitanju materijalne i duhovne vrjednote, osobnost ima pozitivan odnos prema materijalnim dobrima, ali uvažava i sve kulturne i duhovne vrijednosti.

U sažetku možemo reći, zrelu osobnost obilježava 10 pozitivnih ljudskih odlika: čestitost, principijelnost, pravednost, smjelost, odlučnost, upornost, dosljednost, slobodoljubivost, karakternost i smisao za etičke vrjednote. Zrela osobnost ima svoja osobna načela, uvjerenja u suglasju s univerzalnim moralnim kriterijima i dosljedno živi u skladu s njima. Takav čovjek je etički značaj (karakter), a značaj određuju obilježja čovjekove duhovne fizionomije i strukture. Značaj je ''kompaktnost načela i života, harmonija riječi i djela'' (Ž. Bezić).

Odgojna nastojanja teže tomu da svakog pojedinca uključe u društveni život u kojemu će se njegovati inicijativa, stvaralaštvo i vrijednosno doživljavanje, u kojemu će on aktivno djelovati, obogaćivati kulturu i usavršavati samoga sebe sve dok se ne preobrazi u cjelovitu osobnost koja će imati potpuno razvijen smisao za ljudske potrebe i vrijednosti i sve pozitivne ljudske odlike. Takva zrela osobnost sposobna je voditi sebe kroz život. Odgoj se pretvara u samoodgajanje, a takva, uz pomoć odgoja izgrađena, osobnost posjeduje ljudska svojstva pa može i u drugih poticati razvijanje smisla za vrijednosti.

DVA SUBJEKTA U ODGAJANJU

Odgojno djelovanje ne ovisi samo o roditelju – odgojitelju. Ono je utemeljeno u stvarnosti odgojnog odnosa, a taj odnos pretpostavlja odgojitelja i odgojenika (gojenca), odnosno roditelja i dijete. Pri tomu djetetova osoba nije neki pasivni element (objekt). Nasuprot, dijete ne samo da ulazi u odgojni odnos, nego ga, baš kao i roditelj – odgojitelj, sa svoje strane uvjetuje i suodređuje. Pedagoški odnos roditelja i djeteta mora se temeljiti na obostranu priznavanju i poštovanju osobnosti.

Bitna je značajka odgoja u očuvanju i prenošenju kulturnih dobara i vrijednosti radi očuvanja svih stečevina ljudske kulture i civilizacije i na njima osnovanoga stalnog unapređivanja budućnosti. Odgoj je „stvaralačko ostvarivanje budućnosti“, prenošenje vrjednota i održavanje kontinuiteta kulture (P. Vuk-Pavlović). Na tomu putu razvijanja, unapređivanja, čovjekova očovječenja – roditelji – odgojitelji, kao ljudski i pedagoški subjekti, svojim poticajima, usmjeravanjima i sokoljenjima pomažu djeci – gojencima u otkrivanju, razvijanju i izgrađivanju njihovih ljudskih svojstava, pomažu im u spoznavanju, prihvaćanju i obavljanju ljudskih dužnosti, slijeđenju ljudskih nastojanja, putova i vrijednosti. Roditelji, dakle, pomažu, potiču, usmjeravaju, sokole, a djeca spoznaju, prihvaćaju i djeluju u suglasju sa svojim spoznajama, uvjerenjima, stavovima i vrijednosnim opredjeljenjima. Tako su djeca djelatni, angažirani sudionici, a time i stvarni subjekti odgojnoga procesa.

Odgajanje je određeno djelovanje subjekta na subjekta, redovito roditelja - odgojitelja na dijete – odgojenika, ali postoji i povratno djelovanje djeteta – odgojenika na roditelja – odgojitelja. Roditelj je u odnosu prema djetetu zastupnik narodne zajednice, njezine kulture i njezinih vrijednosti. Odgajanje je opće, univerzalno, općeljudsko, ono je čovječansko služenje čovječanstvu. Stoga nužno ima vrijednosno značenje. Odgajanje razvija kulturu odgojenika i time ga čini vrijednosno relevantnim. Pedagoška funkcija roditelja kao osobnosti je potpomoći izgrađivanje djetetove osobnosti.

Ta funkcija pretpostavlja i traži sposobnost roditeljeva uživljavanja u djetetovu psihu, procjenjivanja mogućnosti djetetova razvitka, promatranja djeteta unaprijed, njegova viđenja onakvim kakvo treba postati i njegova usmjeravanja u tom pravcu. Odgajanje se ne smije pretvoriti u teror i dresuru. Odgojitelj kao subjekt nastoji potaknuti gojenca na pozitivno, podržati ga u njegovim pozitivnim nastojanjima, u razvijanju njegove osobnosti. Zato se taj odnos osniva na poštovanju osobnih stavova, nastojanja, inicijativa, interesa i potreba. Odgojitelj mora biti primljiv za vrijednosti i vrijednosne doživljaje. On pruža poticaje, bodri, podržava, usmjerava. Traži se suzvučje i rezonancija vrijednosnoga doživljavanja.

Sve nas to upućuje na spoznaju da u odgojnome procesu postoje dva subjekta: gojenac - dijete koje se odgaja i odgojitelj – roditelj koji je realizator odgojnih zadaća i odgovoran za rezultate odgojnih nastojanja, za učinke odgajanja. Stoga roditeljima treba pružiti punu podršku i omogućiti im optimalne mogućnosti za učinkovito ostvarivanje roditeljskog, obiteljskog odgajanja.

ZAKON SKLADNA DJELOVANJA

Obitelj je samo jedan čimbenik oblikovanja osobnosti, vrlo važan ali ipak samo jedan. Osim nje, na čovjekovo izgrađivanje utječe mnogo drugih čimbenika, čitav društveni život. Odgajanje se obavlja u jako složenim životnim okolnostima, pod utjecajem raznovrsnih kontroliranih i nekontroliranih čimbenika. Utjecaja je vrlo mnogo. Neki su dobri, a drugi loši. Što jedni, dobri grade, drugi, loši razgrađuju. Stoga se pozitivni učinci, rezultati teško postižu. Tim više što djeca i još nedozrela mladež nemaju izgrađene kriterije vrjednovanja pa često padaju pod utjecaje privlačno upakiranih zavodničkih štetnih utjecaja.

Jasno je da se svi utjecaji ne mogu pedagogizirati, ali ih treba društveno kontrolirati, usmjeravati, usklađivati i koordinirati djelovanje odgojnih čimbenika. To usklađivanje i koordinacija u pravcu jedinstvena djelovanja toliko je važno i uzročno povezano s uspjehom da se uzima kao temeljni zakon odgojne djelatnosti o kojemu ovise odgojni rezultati i izgrađivanje čovjeka kao ljudskoga bića. Ako želimo postići pozitivne učinke u odgojnoj djelatnosti, moramo poštovati zakon skladna djelovanja svih odgojnih čimbenika. Što je to djelovanje usklađenije i koordiniranije i rezultati će biti uspješniji i obratno.

Moramo, dakle, težiti tomu da svi odgojni čimbenici, u najvećoj mogućoj mjeri, djeluju skladno, sa istom svrhom i u istom smjeru. To je pravi smisao temeljnog pedagoškog zakona, zakona skladna, jedinstvena djelovanja. Učinkovitost odgoja, naime, pretpostavlja takvo koordinirano, skladno, jedinstveno i angažirano djelovanje brojnih odgojnih čimbenika, poglavito obitelji, škole i Crkve, kao najvažniji preduvjet uspješna izgrađivanja ljudske osobnosti.

Zov rodnih ognjišta, 2008. br.2 (27)