Među svim živim bićima čovjek ima najduže djetinjstvo. Rađa se nemoćan, nesamostalan i slab. Bez pomoći odraslih novorođenče bi umrlo. Potrebno mu je mnogo vremena za razvitak tjelesnih i psihičkih sposobnosti koje obilježavaju sazrijevanje i osobno osamostaljivanje. Tijekom čitavog tog relativno dugog razdoblja razvitka, sazrijevanja i osamostaljivanja, prijeko su mu potrebne briga, njega i zaštita odraslih. Što je dijete mlađe to je i ovisnije o drugima, a što je na višem stupnju razvoja i njegova je samostalnost veća. To je zakonita pojava procesa sazrijevanja i odrastanja u kojemu ponajprije roditelji, kao prvi skrbnici, i odgojitelji, pomažu svojoj djeci da se razviju tjelesno i psihički i da prevladaju sve teškoće razvojnog razdoblja života.Uspješno obavljanje tih roditeljskih zadaća pretpostavlja, međutim, poznavanje djeteta i zakonitosti njegova razvitka.

            Dijete nije odrastao čovjek u malome. Ono je posebno ljudsko biće, koje na svoj specifičan način  doživljava svijet i reagira na pojave oko sebe. Njegove tjelesne i psihičke sposobnosti bitno se razlikuju od sposobnosti odraslih ljudi. Njegovo je percipiranje i predočavanje svijeta posebno. Ono drukčije razmišlja, prosuđuje, reagira. Ako se ne poznaju te posebnosti, ako se dječji postupci promatraju i vrjednuju kao postupci odraslih, nastat će „kratki spojevi“ i teškoće zbog neprimjerenoga odnosa prema djeci, njihovim postupcima i reakcijama. Takvi „kratki spojevi“ izazivaju nesporazume, konfliktne situacije, sukobe između roditelja i djece. Posljedice su narušavanje skladnih obiteljskih odnosa i brojne teškoće u ostvarivanju obiteljske odgojne funkcije. Izbjegavanje konfliktnih situacija i prevladavanje teškoća ponovno nas upućuje na poznavanje djeteta i zakonitosti njegova razvitka.

            Razvitak i oblikovanje čovjeka kao ljudskog bića vrši se od rođenja do smrti. Taj proces, međutim, ima svoja znakovita razdoblja ili faze u čovjekovu razvoju. Svaka faza ima svoja posebna obilježja, koja je čine specifičnom i prema kojima se ona razlikuje od svih ostalih. Te su razlike toliko uočljive da su davno zamijećene i nazvane posebnim imenima: djetinjstvo,  dječaštvo, mladenaštvo i zrelost. Uz njih su vezane i odgojne ustanove. Ipak, kada se uz ta glavna razdoblja u čovjekovu razvitku uzmu u obzir i odgojne ustanove, možemo reći da postoji pet glavnih faza u čovjekovu razvoju: rano djetinjstvo, predškolsko doba, školsko doba, visokoškolsko doba i doba pune zrelosti.  Sa stajališta poznavanja djeteta, o čemu raspravljamo u ovom tekstu, posebno nas zanimaju prve tri faze: rano djetinjstvo, predškolsko i školsko doba.

RANO DJETINJSTVO
           

Rano je djetinjstvo razdoblje čovjekova života u kojemu se postavljaju osnove svekolikom daljnjem tjelesnom i psihičkom razvitku. Počinje rađanjem i traje do navršene treće godine života. Obilježava ga brzi razvoj i velike promjene. U njemu će dijete prohodati, progovoriti i uspostaviti prve socijalne dodire i druženja sa svojom okolinom.

            Dolaskom na svijet dijete počinje intenzivno rasti i razvijati se. Naglo mu se povećavaju dimenzije i težina. U razdoblju dojenja, tijekom prve godine, dijete naraste 20 do 25 cm, a težina se udvostručuje. Katkad se potkraj prve godine postigne i znatno veća težina od dvostruke u usporedbi s težinom prilikom rođenja. Prva je godina najintenzivnije razdoblje rasta i razvitka. Naglo se razvijaju mišićno tkivo, mozak, ojačava koštani sustav, razvijaju se unutarnji organi , živčani sustav, osjetni organi, koordiniraju pokreti. To omogućuje djetetovo samostalno sjeđenje, puzanje, stajanje, početno hodanje.

            Intenzivni tjelesni razvitak prati brz i snažan razvoj psihičkih funkcija i sposobnosti. Već u prva tri mjeseca dijete uspostavlja prve dodire s okolinom, promatra predmete oko sebe, osmijehom reagira na pojavu ljudskog lica. Nešto poslije prepoznavat će majku, a potom i oca i smiješiti se tim, njemu bliskim osobama. Gukanjem će pokušavati razgovarat s njima i, katkad, vrištati od veselja. Polugodišnje dijete guče u slogovima, koji podsjećaju na riječi: BA-BA, MA-MA, PA-PA, TA-TA, ali prve riječi sa značenjem, pojavit će se kasnije, u devetom ili desetom mjesecu. To su početci govornoga komuniciranja, koje se javlja potkraj prve godine života.

            Nakon prve godine umanjuje se intenzitet razvoja, ali je još snažan u čitavom razdoblju ranoga djetinjstva. Druga godina života u znaku je razvitka  samostalnog hodanja i govora. Pojavljuju se prve jednostavne rečenice. Dijete ovladava prostorom oko sebe, počinje socijalno općenje s drugim osobama. Tu su početci upoznavanja svijeta i života. Oponašajući odrasle, dijete obavlja neke jednostavne radnje, obuva papuče, odlaže igračke, pribor za jelo. Upozorava roditelje na potrebu mokrenja ili kakanja. U trećoj godini sve je spretnije, oponaša majku i „pomaže“ joj u kućnim poslovima, pere ruke, njeguje lutku, igra se i sprema igračke. Govor je razvijeniji, bogatiji riječima. Dijete izražava svoje želje, upotrebljava osobne zamjenice, složenije rečenice. Zna i kazuje svoje ime i spol, je li dječak ili djevojčica. Znatiželjno je, pita i češće upotrebljava upitnu česticu „što“ – što je to, a što ono? Voli priče, traži da mu se ponavljaju mnogo puta. Ono sluša i pamti, promatra što rade stariji i oponaša ih. Tako uči i stječe prve spoznaje o svijetu u kojemu će živjeti.

            Treba napomenuti da tempo i način razvitka nisu biološki predodređeni, ne ovise samo o prirođenim dispozicijama nego i o životnim uvjetima u kojima se dijete nalazi, o vanjskim poticajima, utjecajima, njezi i brizi koja mu se pruža, o osjećaju sigurnosti, osjećajnoj povezanosti s roditeljima i drugim bliskim osobama. Riječju, razvoj malog djeteta je, u velikoj mjeri, uvjetovan kakvoćom odnosa i odgojnim nastojanjima, pa treba uzeti u obzir značenje, zadaće i sadržaj odgajanja u ranom djetinjstvu.

            U tom razdoblju važno mjesto zauzima njega malog djeteta. S odgojnoga stajališta bitno je stvaranje uvjeta za optimalni tjelesni i psihički razvitak. Najvažnija  zadaća je  briga za pravilni razvitak djetetova organizma i jačanje zdravlja. Organizam još nije očvrsnuo i stoga je neotporan. Pojavljuju se različite bolesti  i smrtnost je velika. Treba nastojati spriječiti bolesti i smanjiti smrtnost. Zato briga o malom djetetu velikim dijelom ima higijensko-medicinsku usmjerbu. Posebno značenje imaju pravilna prehrana, higijenski uvjeti i pravilan raspored života. Pravilna, potpuna i redovita prehrana dolazi na prvo mjesto, jer je to temeljni preduvjet za intenzivan razvitak dječjeg organizma.

            Higijenski uvjeti života moraju suzbijati bolesti i omogućiti optimalni razvoj. Iskorištavanje prirodnih čimbenika – svježeg zraka, sunca i čiste vode – ima veliko značenje. Bitna je čistoća djeteta i njegova okoliša. Razvijaju se najosnovnije, a postupno i složenije higijenske potrebe. Dijete se navikava i na samostalno njihovo obavljanje. Treba izbjegavati jače podražaje koji bi mogli negativno djelovati na živčani sustav maloga djeteta.

            Pravilan raspored života od samog početka navikava dijete na određeni red, pravilnost, vremenski raspored za osnovna fiziološka stanja – spavanje, bdjenje, hranjenje, kupanje, igru i drugo. Usporedo s razvitkom organizma, osjetnih organa, koordinacijom pokreta, pojavom hodanja i govora, sve važniju ulogu u djetetovu životu imaju igra, različite djelatnosti, kontakti s roditeljima i drugim bliskim osobama. Time se stvara ozračje pogodno za  pozitivna osjećajna stanja. Ona su bitna za funkcioniranje vegetativnog i središnjeg živčanog sustava. Javlja se kao temeljni pokretač ukupne tjelesne i psihičke djelatnosti i svekolikog razvitka maloga djeteta. Takav razvitak pretpostavlja vanjske poticaje. I tu vrijedi tvrdnja: funkcije se razvijaju funkcionirajući.

            U svemu tomu važno mjesto pripada igri. Ona je najvažniji oblik djelatnosti i glavno sredstvo djetetova razvitka. Stoga je treba poticati, podržavati, organizirati, stvarati povoljne uvjete i sredstva za igru. U njoj dijete kontaktira s vanjskim svijetom – predmetima, životinjama, ljudima, drugom djecom. Tu ono upoznaje predmete i pojave. U igri se stvaraju pozitivna osjećajna stanja, ugodno raspoloženje, bogati se osjećajni život; u njoj se razvijaju osjetni organi, sposobnosti percipiranja, predočavanja, maštanja, razvijaju se brojne psihičke funkcije i intelektualne sposobnosti, usvajaju znanja, formiraju prvi elementarni pojmovi, razvija se motorika, nastaju prva jednostavna umijeća i navike, razvija se i unapređuje govor, upoznaju i prihvaćaju prva pravila, regulira način ponašanja. Igra je prva, velika i prava dječja škola. Ona im pruža najbolje uvjete za njihov intelektualni i društveni razvitak. Ali ta škola traži pedagoški angažman. Treba je podržavati, njegovati, razvijati i pravilno pedagoški usmjeravati.

            Uz igru postoje i drugi postupci osmišljenih, planiranih i sustavnih odgojnih utjecaja. Takvi su razgovor s djetetom, pričanje priča, bajki i drugih zanimljivosti, poticanje na promatranje predmeta i pojava u okolišu i u prirodi, pjevanje prikladnih melodija i sl. Time se potiču daljnje djelatnosti, bogati se dječji riječnik, razvija govor i mašta, širi se predodžbeni krug, upoznaju nove pojave, proširuju znanja i spoznaje o svijetu i životu, nastaju prve predodžbe o dobru i zlu. Takva odgojna nastojanja pretpostavljaju vrlo mnogo neposrednih dodira djeteta s njemu najbližim i najdražim osobama koje se njime bave, igraju, razgovaraju, šeću, promatraju, pričaju, pjevaju. Bez toga u ranom djetinjstvu nije moguće uspješno odgajanje, a „odgojni deficit“ iz toga razdoblja – teško se nadoknađuje. Upozoriti treba na još dvije zakonite pojave iz toga razdoblja, poznavanje kojih pomaže učinkovitije odgajanje malog djeteta. Riječ je o dječjem oponašanju i tzv. svojeglavosti maloga djeteta.

            Dijete uči oponašajući odrasle. Ono oponaša sve što vidi i čuje. Tako stječe znanja, umijeća i navike, uči govor, obavljanje pojedinih radnji, oblike ponašanja. Tako stječe iskustvo, razvija tjelesne i intelektualne sposobnosti. Stoga se i kaže da je dijete „ vjerno zrcalo okoliša“. Čitav njegov razvitak povezan je s oponašanjem. Zbog toga obiteljski dom mora pružiti djetetu mnogo vrijednih, pozitivnih primjera i uzora za oponašanje. Ne treba djetetu mnogo govoriti što treba raditi, kako treba jesti, piti, prati ruke, zube, pravilno govoriti, spremati igračke i drugo, nego svakodnevno pred njim i zajedno s njim treba tako postupati.

            Roditelji primjećuju da se djeca tijekom treće godine mijenjaju, iznenadno postaju prkosna, svojeglava, neposlušna, pružaju otpor, često negoduju, „ ne će“, odbijaju roditeljske zahtjeve. To ih zbunjuje i zabrinjava. A radi se samo o normalnoj fazi djetetova razvoja, u kojoj ono postaje svjesno svoje posebnosti, da je posebno biće koje može samo odlučivati po svojoj volji i u skladu sa svojim željama. Postavši svjesno svoje posebnosti, svojim postupcima želi to i dokazati. Tu su početci osamostaljivanja dječje osobnosti, razvijanja, jačanja i oblikovanja volje. Taj stadij u djetetovu razvitku poznat je kao prva dob otpora. U normalnim okolnostima proći će u nekoliko mjeseci bez bilo kakvih negativnih posljedica.

            Roditelji, međutim, moraju znati za tu pojavu i njezino značenje. Dječje postupke, u tom razdoblju, ne bi smjeli shvaćati kao neposlušnost, svojeglavost i prkos, nego kao dokazivanje sebe i svojih prava na neke postupke ili odluke. Često kažnjavanje i „lomljenje dječje volje“ u to doba, pogrješno je. Time se ne postiže ništa osim loših posljedica. Mnogo je primjerenije razumijevanje dječjih želja i strpljiv odnos prema dječjem otporu. Treba izbjegavati nepotrebne zahtjeve kako bi se izbjegle konfliktne situacije. Ali ono što je potrebno i opravdano, kao što je održavanje reda i čistoće, pridržavanje rasporeda života, kultura ponašanja i sl., treba i u doba otpora dosljedno i nepopustljivo zahtijevati. Što mora biti – mora se poštovati. Ali pravilo je: roditelji moraju razumjeti dijete i pomoći mu da što bezbolnije prebrodi prvu dob otpora.

            „Roditelji i odgojitelji koji umiju shvaćanjem djeteta te obzirnim i ispravnim postupcima s njime strpljivo i mirno izdržati, dok pojave otpora prođu – a one prilično nenadno nestaju, kao što su se i nenadano pojavile – omogućit će djetetu da lakše i ispravnije prevali taj nužni put u svom razvitku, omogućit će mu da prijeđe tu nužnu fazu i dođe na viši stupanj razvoja, da postane zrelije i samostalnije“ (Z. Pregrad).

PREDŠKOLSKO DOBA

           

Predškolsko doba, u užem značenju termina, obuhvaća razdoblje života od navršene treće godine do djetetova polaska u školu, tj. do navršene šeste ili sedme godine. To je posebno važno razdoblje, razdoblje buđenja i snažnog razvijanja tjelesnih i mentalnih sposobnosti. U njemu se postavljaju temelji kojima je određen svekoliki proces daljnjeg čovjekova razvitka i  oblikovanja. U usporedbi s ranim djetinjstvom, nešto je usporen razvoj dječjeg organizma u odnosu na uvećavanje dimenzija i težinu tijela, ali je još vrlo snažan u usporedbi s razdobljima koja će doći. Za tri do četiri godine predškolske dobi djeca prosječno narastu još oko 25 do 30 cm, a težina im se uveća za desetak kilograma.

            Govoreći o znakovitim obilježjima djeteta predškolske dobi, slovenski pedagog M. Bergant navodi: biološki deficit u smislu nemoći i ovisnosti, plastičnost i primljivost za učenje, osjetilnost, sugestibilnost, naglašenu osjećajnost, duševnu ranjivost, izrazitu egocentričnost i dinamičku djelatnost usmjerenu na igru. Predškolsko je dijete toliko nemirno i dinamično da ga uspoređuju s malim istraživačem koji široko otvorenih očiju promatra svijet oko sebe, svemu se čudi, neumorno postavlja pitanja, sve želi dodirnuti, iskušati, učiniti. Biti miran i čist, nije u suglasju s radoznalim promatračkim duhom predškolskoga djeteta. A ako je takvo, onda je to upozorenje roditeljima da je ugrožen njegov intelektualni razvitak.

            U predškolsko doba, razvidno je, u dječjem organizmu događaju se velike promjene. Nastavlja se daljni razvitak mišićnog sustava. Razvijaju se krupni mišići, oblikuje muskulatura, a to omogućuje izvođenje krupnih pokreta. Razvija se kostur, nastavljaju procesi okoštavanja. Usporedo ide razvoj živčanog sustava, usavršavanje strukture i funkcije velikog mozga i pojedinih njegovih djelova. Sve se više primjenjuju i usavršavaju funkcije osjetnih organa. Opseg dječje pozornosti je širi, ona postaje stabilnija i sve više namjerna. Percepcije su pod utjecajem osjećajnih stanja. Stoga su vrlo subjektivne, nejasne i fantastične, ali se i sposobnost percipiranja razvija i usavršava. Isto se može reći za predodžbe i predočavanje s naznakom da su one vrlo konkretne. Pamćenje se razvija od kratkotrajnog i nesređenog prema sređenom, namjernom i relativno trajnom. Mašta je sve bogatija elementima, sve djelatnija te poprima konstruktivna obilježja. Misaoni procesi još su vezani za konkretno predočavanje, protkani su osjećajnim stanjima i željama. Stoga su zaključci često naivni, subjektivni, nejasni pa i netočni, ali razvoj govora potpomaže  razvitak mišljenja. Bogati se dječji riječnik a riječi su nositelji pojmova, dijete ovladava rečenicama, a njima se izriču sudovi i zaključci. Stvaraju se uvjeti za  apstraktnije oblike mišljenja.

            Predškolsko dijete vrlo je osjećajno biće. Lako je uzbudljivo, a osjećaji su mu nestabilni. Postupno se stabiliziraju, javljaju se i složeniji osjećaji, emocionalni život postaje raznolikiji i bogatiji. Dijete je vrlo dinamično, ne može mirovati. Djelatnost je pod utjecajem osjećajnih stanja, pokazuje težnju za oponašanjem, impulzivna je, refleksivna i instiktivna. Napredak se očituje u razvoju sposobnosti hotimične djelatnosti, koja je sve određenija. Dijete postaje samostalnije, može obavljati neke poslove s određenom svrhom i uz stanoviti voljni napor.Često ponavlja iste  radnje pa se uz pedagoško usmjeravanje razvijaju prva umijeća i navike. Sve to omogućuje tjelesni i psihički razvitak predškolskog djeteta ako mu se pruži dostatno pedagoških poticaja i povoljne okolnosti za takav razvitak.

            Igra je glavna djelatnost, oblik i sredstvo predškolskog djeteta. U igri dijete vježba i razvija tjelesne i mentalne sposobnosti; u njoj stječe određena znanja, razvija interese, obogaćuje osjećajni život, jača volju; u njoj bogati rječnik, razvija govor, očituje stvaralaštvo; u igri upoznaje pravila, odnose među ljudima, regulira svoj odnos prema njima; u igri se priprema za radne djelatnosti. Ona je za njega najbolja priprema za život. Međutim, dječje igre su vrlo raznovrsne i mogu se različito razvrstavati. Obično se dijele u dvije skupine: stvaralačke ili imitativne igre i igre s pravilima.

            Stvaralačke igre stvaraju sama djeca. Ona im postavljaju cilj, određuju sadržaj i organiziraju, izmišljaju pravila, reguliraju tijek. Tematika je vrlo različita. U tim igrama djeca očituju svoje doživljaje stvarnosti i stvaralački reagiraju na te doživljaje. Jako su vrijedne za razvoj mašte, kombinatornih stvaralačkih sposobnosti, za osjećajni razvoj i razvoj motorike. Roditelji trebaju poticati djecu na takve igre, osigurati im uvjete, igračke, sredstva za igru.

            Igre s pravilima podrazumijevaju gotova pravila koja treba poštovati. Igra se odvija prema pravilima pa je dječja sloboda ograničena. Dijele se na pokretne i didaktičke. Pokretne, elementarne ili muskulaturne igre razvijaju motoriku – brzinu, koordinaciju, spretnost, skladnost i ljepotu pokreta. Više su u funkciji tjelesnog razvitka, ali pomažu i razvitak psihičkih funkcija. Takve su glazbeno-ritmičke i druge igre, sa sadržajem ili bez njega. Didaktičke igre traže rješavanje određenih zadaća. Stoga su prikladne za razvoj  psihičkih funkcija i intelektualnih sposobnosti. Moraju biti zanimljive, a organizatori i voditelji takvih igara su roditelji i druge odrasle osobe.

            „Dijete nije dovoljno hraniti i voljeti ga. Potrebno se s njim igrati, razgovarati, pokazivati mu što se u svijetu oko njega događa. Istraživanja su pokazala da osjećajni i intelektualni razvoj teku najčešće usporedo. Djeca koja su voljena mnogo brže uče od druge djece. Dječji smijeh i radost na licu najbolji su pokazatelji razvoja. Ta emocionalna povezanost roditelja s djecom razvija se igrom uz smijeh i zadovoljstvo“ (N. Ćuturić).

            Roditelje zabrinjava pojava dječje laži u predškolsko doba. Djeca rado govore, pričaju, očituju se o svemu što su vidjela i doživjela, ali njihova kazivanja najčešće nisu  u skladu s onim što su vidjela i doživjela, nisu točna, pouzdana i istinita. Roditelji to primjećuju i smeta im što su djeca neiskrena. A jesu li neiskrena? Iskrivljavaju li oni istinu svjesno ili su njihovi netočni iskazi rezultat nekih drugih okolnosti? Najčešće se radi o ovom drugom.

            Malo dijete nije u stanju zapažati ni priopćavati vjerodostojno i objektivno stvarne činjenice. Ono i snove doživljava kao stvarnost. Sugestibilno je, ima bujnu maštu pa i svoja maštanja vezuje uz stvarnost. Stoga određene netočnosti u dječjem kazivanju, shvaćanja zbilje i njezina prožimanja maštom, ne treba smatrati lažima, jer to nisu svjesna iskrivljavanja istine. Umjesto zabrinutosti roditelji trebaju pomagati djeci u razlikovanju stvarnog i istinitog od nestvarnog i neistinitog. Pored toga moraju im biti uzori u njegovanju istine i preziranju laži u svim njezinim pojavnim oblicima.

ŠKOLSKO DOBA

            Školsko doba obuhvaća razdoblje od početka školovanja do 18. ili 19. godine. Ima tri međufaze: mlađe školsko doba od 6/7. do 11. godine, srednje školsko doba od 11. do 15. godine i starije školsko doba od 15. do 18./19. godine. U tom su razdoblju učenici osnovne i srednje škole. U njemu se događaju velike promjene vezane za spolno sazrijevanje i postizanje zrelosti mladoga ljudskoga bića – djevojke ili mladića.

            Mlađe školsko doba relativno je mirno razdoblje u čovjekovu razvitku. To je faza srednjega djetinjstva u kojoj se razvitak odvija bez većih teškoća. Djeca pohađaju razrednu nastavu (niži razredi osnovne škole) ili su na prijelazu na predmetni sustav nastave. Njihove učiteljice veliki su im autoriteti. Uče u skladu sa svojim sposobnostima. Ne pružaju veći otpor ni učiteljima, ni roditeljima. Mladenačkih „oluja“ još nema pa su djeca mlađe školske dobi „dobra“ i „poslušna“. Anarholiberalizam je i tu, međutim, unio određene poremećaje.

            Nesporazume, odgojne teškoće i probleme najavljuje pretpubertet. To je faza kasnoga djetinjstva koja, kao što joj i ime kaže, prethodi pubertetu. Pojavljuje se oko 12. godine, traje jednu do dvije godine i vezuje se uz pubertet. Između tih dviju faza i nema oštrih granica pa se pretpubertet najčešće uzima kao prva faza puberteta. Obilježava ga nagli i neujednačeni rast tjelesnih organa i dobivanje proporcija odrasla čovjeka, a na unutarnjem, psihičkom području otpor, opozicija, suprotstavljanje roditeljima, učiteljima i odraslima uopće. Djeca postaju nemirna, neposlušna, neuredna, zanemaruju svoje obveze, higijenske, radne i kulturne navike. Često prigovaraju roditeljima. Prijašnju nježnost u općenju s njima zamjenjuju hladnoćom, grubošću pa i drskošću. To je druga dob otpora, u životu mladog čovjeka, znakovita za čitavo pubertetsko razdoblje.

            Pubertet je razdoblje spolnog sazrijevanja, burnog razvitka tjelesne i psihičke strukture. Javlja se između 12. i 16/17. godine. U djevojčica pojavom menstruacije, prije nego u dječaka ali, uz spolne, postoje i individualne razlike. U tom razdoblju mladi stječu tjelesne i fiziološke osobine odraslih, razvijaju im se reproduktivni organi i vanjska spolna obilježja.

            Na osjećajnom i socijalnom podučju pubertet se očituje kao kritička faza razvitka. Djevojčice i dječaci napuštaju dječje oblike ponašanja i počinju se ponašati kao odrasle osobe. Te nagle promjene uzrokuju nesporazume i teškoće, katkad zbog neprimjerenih postupaka mladih, a kadšto i zbog nedovoljna razumijevanja odraslih. Zbog osjećajne napetosti mladi često mijenjaju svoja raspoloženja, time i ponašanje, a odrasli to teško slijede i prihvaćaju. Pojavljuju se konfliktne situacije i mladenački bunt. Pojačavaju ga moralna kriza i današnja vrijednosna dezorijentacija. Mladež se, na neki način, odvaja od svojih roditelja, povlači se u sebe, želi biti samostalna. Više se druži sa svojim vršnjacima i drži do njihova mišljenja negoli mišljenja roditelja, učitelja i drugih. Buni se protiv svih autoriteta i savjeta. Zbog toga pubertet nazivaju i negativističkim razdobljem.

            Treba znati da je druga dob otpora u pubertetu, kao i prva u ranom djetinjstvu, posve normalna etapa  u razvitku mladog čovjeka, ako nije zahvaćena negativnim utjecajima asocijalnih skupina. Ona obilježava proces postizanja fiziološke, psihičke, socijalne i moralne zrelosti. U tom razdoblju mladima treba više razumijevanja. Roditelji bi trebali biti taktični, jer su mladi vrlo osjetljivi i nestabilni. Potrebne su im podrška i pomoć. Oni traže oslonac u iskusnijim osobama, ali onim koje ih razumiju. Roditelji bi trebali promijeniti svoj odnos prema mladima u razdoblju sazrijevanja, da im ne pristupaju kao djeci nego kao zrelijim osobama. Oni od roditelja očekuju i traže razumijevanje i poštovanje kao osoba. Ako to roditelji shvate i prihvate, mogu se izbjeći konflikti i sačuvati psihička, osjećajna vezanost djece uz njih i roditeljski dom. To je vrlo važno, jer narušeni odnosi i sklonost mladih prema udruživanju može ih odvesti u asocijalne skupine i kriminal.

            Da bi se izbjegle takve nepoželjne pojave, roditelji trebaju pokazati razumijevanje za probleme mladih, pružiti im više samostalnosti, ali istodobno roditeljska dužnost obvezuju ih na stalnu brigu o svojoj djeci, nadzor da znaju s kim se druže i čime se bave. Kada je potrebno s mladima treba razgovarati mirno i strpljivo, savjetovati ih i zahtijevati da obavljaju svoje ljudske dužnosti. Sve to uz poštovanje njihove osobnosti i ljudskoga dostojanstva.

            Adolescencija ili mladenaštvo označava razdoblje tjelesne, spolne, mentalne i društvene zrelosti. Prema nekim autorima to životno razdoblje počinje pubertetom i završava postignućem pune tjelesne i psihičke zrelosti. Prema drugima, javlja se nakon puberteta, kao posebna faza postpuberteta, do zrelosti. Prvo gledište razlikuje ranu (podudara se s pubertetom) i kasnu adolescenciju, razdoblje između 16/17. i 21. godine života.

            Kao postpubertetsko razdoblje adolescencija obilježava stadij stabilnosti i društvenog prilagođavanja osobnosti. Nakon doba „bura i oluja“ djevojke i mladići se smiruju, izgrađuju se njihovi stavovi, uvjerenja, pogledi, vrijednosne usmjerbe, svjetonazor. Postiže se spolni identitet i stabiliziraju zanimanja za određena područja ljudskoga djelovanja. I u tom su razdoblju mogući nesporazumi, nezadovoljstva i nesnalaženja, ali više nisu toliko burni. Mladi su ljudi u biti idealisti. „Otvoreni su plemenitim nakanama i oduševljeni za pobjedu dobra. Još im samo moramo zagrijati volju da konsekventno ostvare svoje ideale“(Ž. Bezić). To je sveta dužnost roditelja kao odgojitelja. To više što miješanje različitih kultura, moralna i vrijednosna kriza unose nesigurnost u duhovni svijet mladih. „Teško nalaze čvrste i općevažeće sisteme vrjednovanja, koji bi im mogli služiti kao neoborivi putokazi. Njihova traganja za takvim čvrstim točkama prečesto se razbijaju na relativiziranju vrjednota, pa ne mogu pronaći ni sebe, ni svoj identitet“(M. Szentmartoni). Roditelji i u to, relativno zrelo, doba moraju biti najbolji prijatelji svoje djece, pokazujući im i pomažući pronaći istinski prave ljudske vrijednosti.

 

Zov rodnih ognjišta, 2008. br.1 (26)