U rubrici « Bolje upoznajmo … « ovoga broja našega župskog glasila donosimo Vam priču o Marku Tomasoviću, nastalu u kratkom susretu sa našim splitskim boksačem Kučićkog podrijetla, prvim Hrvatskim boksačem u super teškoj kategoriji na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Pekingu.

Zahvaljujući njegovoj istinskoj susretljivosti, uspio sam napraviti kratki razgovor s Markom Tomasovićem, upravo nakon turnira u Kostreni krajem svibnja (gdje je, kako je tek usput skromno pripomenuo, pobijedio Australijskog reprezentativca ), a prije međunarodnog turnira u BiH i prvenstva zemalja Europske unije početkom lipnja.

Također, uspio sam ga «uhvatiti« u pauzi između kondicionalnih priprema na Marjanu i redovitog treninga na splitskim Gripama.

            Kako nam Marko pripovijeda, boksom se počeo baviti od svoje 16. godine i sada je već 10 godina član splitskoga boksačkog kluba «Pit Bull«, a s ponosom ističe kako je to najuspješniji i najtrofejniji sportski klub u Hrvatskoj.

Priznaje, kako u početku njegovi roditelji nisu baš bili oduševljeni njegovim izborom da se bavi boksom, ali sada nakon više godina, kaže, sve je drugačije.

U istome klubu Tomas je, kako ga tamo zovu, postigao sjajne rezultate i u full-concactu i postao najbolji profesionalni kick-boksač u Hrvatskoj i Europi, a na svjetskim prvenstvima dvaput je osvojio srebrenu medalju.

Za put na Olimpijske igre u Peking  presudne su bile kvalifikacije za Olimpijske igre u Pescari krajem veljače ove godine, kada je pobijedio predstavnike Francuske, Turske, Bjelorusije i Finske, što je bio odlučujući meč.

Tako je naš Marko Tomasović postao prvi splitski i hrvatski boksač u superteškoj kategoriji (kategorija u kojoj nema ograničenja u kilaži) na  igrama u Pekingu u kolovozu ove godine.

Na Olimpijskim igrama iz te kategorije biti će samo 16 boraca iz cijeloga svijeta, iz Hrvatske  uz našega Marka Tomasovića, biti će i Mario Šivolija iz Rijeke.

Iako je put u Peking «pred vratima«, naš boksač kaže da nema specijalnih priprema za Olimpijske igre. Uz stalne turnire tu su 2-3 treninga dnevno i kondicijsko trčanje svakih par dana, te ističe da se pobjednička «formula uspjeha» ne mijenja.

Najveću potporu dosadašnjem radu i uspjehu imao je od trenera svog matičnog Splitskog kluba, te od trenera reprezentacije.

Marko skromno kaže da se nakon svih ovih pobjeda i uspjeha ne osjeća nimalo posebniji ili drugačiji, te da ga ne tišti teret uspjeha na sljedećim Olimpijskim igrama, ali da je sada njegov najveći san medalja sa igara u Pekingu.

Kada ga pitaju odakle je, Marko s ponosom ističe da je iz Kučića, te veli da mu je uistinu žao što ima sve više obaveza i sve manje slobodnog vremena, pa ne može često ići u Kučiće, kao njegov otac Stipe, kojega redovito vikendom viđamo u našem mjestu. Ističe kako mu je uvijek bilo drago doći u Kučiće u «Dvor«, pogotovo se sjeća svojih dolazaka s bratom i sestrom, kad su bili djeca i dok su djed i baka bili živi, a posebno mu je bilo drago doći u vrijeme trešanja.

Bio je vidno oduševljen, kad sam mu predstavio naš  župski list, gdje se o Kučićima može nešto zanimljivo i korisno pročitati, jer kako veli to ga je oduvijek zanimalo.

Za one koji to ne znaju Marko s bratom i roditeljima živi u obiteljskoj kući u splitskom Varošu i apsolvent je na splitskomu studiju mora i ribarstva u Splitu, a od diplome diplomiranog inženjera morskog ribarstva dijeli ga 10-tak ispita.

Iako mu je boks najveća ljubav, otkriva nam kako mnogo voli more i ribu, te da još od malih nogu ide u ribolov.

U ovomu našem razgovoru priznao mi je da će ove Olimpijske igre sigurno biti prekretnica u njegovom životu te da će nakon rezultata u Pekingu odlučiti, hoće li se profesionalno baviti boksom ili će se nakon diplome na fakultetu posvetiti struci.

Nakon ovoga susreta i razgovora, što sam drugo mogao nego našem Kučićanu Marku Tomasoviću, hrvatskom olimpijcu, poželjeti mnogo uspjeha, na fakultetu, pa još puno trofeja, medalja i pobjeda u boksu, posebno puno sreće i uspjeha na skorim Olimpijskim igrama u Pekingu.

Ne sumnjam da će mnogi Kučićani u kolovozu ove godine zdušno navijati za njega i našu hrvatsku reprezentaciju.

Osim susretljivom i jednostavnom sugovorniku Marku Tomasoviću, želja mi je još jednom zahvaliti njegovoj simpatičnoj sestri Ani koja je bila glavna «veza« za ovaj naš razgovor.

Zov rodnih ognjišta, 2008. br.1 (26)