Grad Metković je od 3. do 6. svibnja 2001. godine bio pravo susretište kulturno-umjetničkih društava iz gotovo cijele Hrvatske i dijela susjedne Bosne i Hercegovine. U tom pravom bogatstvu narodne baštine  satkane u pjesmi, plesu i narodnim nošnjama sudjelovali su i naši folkloraši iz Kučića i to oni najmlađi. Oni su u subotu  5. svibnja u iznimno bogatom cjelovečernjem programu mnogobrojnoj publici izveli “Dječje pjesme i plesove Dalmacije” i to kao prvi i najmlađi izvođači.

Njihov uspjeh i hrabrost nagrađeni su gromoglasnim pljeskom publike, a skloni su im bili i stručni kritičari u redcima “Slobodne Dalmacije”, pa im još jednom čestitamo na ovom uspjehu. No ovog nam je puta pisati i o nečem drugom. Iste večeri, u sklopu spomenutog programa “Udruga za očuvanje hrvatskog folklora iz Omiša” pojačana sa dvojicom Kučićkih članova, po prvi put javno je izvela “Omiško kolo”.

Ovo kolo se do posljednjih dana nastupa marljivo spremalo za 17. smotru folklora u Metkoviću, jer smo mnogobrojnoj publici i pravim poznavateljima etnološke i folklorne baštine željeli pokazati naš trud i rad.

A taj rad je višegodišnji projekt vođen od gosp. Damira Mimice, velikog ljubitelja etnološke i folklorne baštine, koji djelujući na ovom području želi sačuvati što više narodnog blaga pohranjenog u pjesmi, plesu i narodnim nošnjama.

Već dugo godina razmišljalo se o Omiškoj nošnji, ponajviše zbog činjenice da nije sačuvan niti jedan kompletirani original. Čim se krenulo u rekonstrukciju, konzultirani su stručnjaci iz etnološkog muzeja u Splitu i Zagrebu, koji su, na žalost, čuvali samo dijelove tražene nošnje, pa su se morale sakupljati i stare fotografije i uzorci sačuvani u obiteljskom vlasništvu. Važno je spomenuti da su za rekonstrukciju sadašnje nošnje uzeti sačuvani detalji i fotografije iz Borka, Lokve i Kučića. Nošnja je, pripomenimo, dinarskog tipa i dosta se razlikuje od rekonstrukcije naše Kučićke nošnje koja je modernija i gradsko-mediteranskog tipa.

Tako žensku narodnu nošnju Omiša, tj. okolice, čini: SADAK (od čoje), JAČERMA (od sukna), SUKNJA S OPLEĆKOM, TKANA PREGAČA - TRAVERSA, KOŠULJA, KORPET, BIČVE i OPANCI. 

Prisjetimo se da je u ovoj staroj Omiškoj nošnji cura iz Omiša pobijedila za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji na natjecanju u Slavonskom Brodu 1997. Ne treba ni naglašavati da se vrlo slična nošnja nosila i u Kučićima i to u drugoj polovici 19. st.

Muška narodna nošnja tog vremena bila je vrlo slična poljičkoj nošnji, koju je sada moguće vidjeti kod KUD-ova poljičkoga kraja, a sastoji se od: KAPE, KOŠULJE; ĐILETINA, KUMPARANA, PRIPAŠAJA, GAĆA i OPANAKA.

Što se tiče Omiškoga kola, ono je najviše rađeno po usmenoj predaji starijih ljudi iz Borka, a po njihovoj priči igralo se na blagdan sv. Ivana Evanđelista (zaštitnika Borka) ispred crkve poslije sv. mise.

To je nijemo kolo u kojem ritam plesača i plesačica određuje kolovođa i svirač s mijehom.

Što se tiče pjesme koja se pjeva u našoj verziji Omiškog kola, također je dio sjećanja starijih mještana: Borka, Lokve, Svinišća i Kučića. Zanimljivost vezana za pjevni dio kola je u tome što se u pjesmi ne spominje Omiš već samo Kučiće i to:

Što to niče kroz Kučiće, da’l voda il’ vodišće ...

što opet ukazuje na Kučićke korijene.

Ovo kolo su Omišani (i oni koje je zanimalo) mogli vidjeti na nastupu održanom povodom Dana državnosti na Trgu Franje Tuđmana, a svidjelo se i mnogobrojnim turistima koji su ga imali prilike vidjeti na nastupima u mjesecima rujnu i kolovozu u kampu Galeb (ex Ribnjak).

Nadamo se da su i čitatelji Zova rodnih ognjišta vidjeli Omiško kolo, a ukoliko nisu nadam se da hoće na jednom od naših slijedećih nastupa. Moramo spomenuti i nezaobilaznu činjenicu da su za izradu nošnji, te njihovo održavanje i čuvanje potrebna znatna materijalna sredstva, koja su na žalost rijetka i ni približno dovoljna, pa je društvo prisiljeno snalaziti se na različite načine. Stoga ćemo za svako  vaše razumijevanje u pogledu materijalnih troškova biti vrlo zahvalni.

Uz još jedan poziv da nas pratite u našim zalaganjima i na našim nastupima, želimo Vam Blagoslovljen Božić i svaku sriću i berićet u mladoj godini.

Zov rodnih ognjišta, 2001. br.2 (13)