U Kučićima se molitvena zajednica okupila prvi put g. 1996.
Povod za to bila je molitva za ozdravljenje našega fra Joška Srdanovića. Željeli smo da poživi tu na zemlji računajući na njegovu riječ utjehe, nade i ljubavi.
Toliko smo ga voljeli i trebali svi, a napose mladi kojima je on posvećivao toliku brigu znajući dobro kao svećenik i psihijatar koliko droga alkohol, raspuštenost, magija i spiritizam truju njihova srca, duše i živote.
To ga je navelo da osobito predano radi na raskrinkavanju tih zala krstareći diljem Hrvatske te držeći predavanja mladima, njihovim roditeljima, profesorima i odgajateljima sve dok ga nije zaustavilaopaka bolest. Kao teškog bolesnika često smo ga posjećivali u bolnici razgovarajući s njim o svemu što se događa u Kučićima, koje je toliko volio. Pripovijedali smo mu o našim molitvama za njegovo ozdravljenje spominjuću želju da nam se vrati za duhovnu obnovu.
Ali Božji puti, često nisu naši puti. U prigodi jednoga od tih posjeta rekao mi je: "Tomo, nemojte više moliti za moje zdravlje. Ja idem momu Spasitelju. Ali molite i dalje krunicu, jer je molitva tako potrebna, a nestaje iz naših obitelji. Tko to još može navečer, kad se obitelj okupi, na dvadesetak minuta ugasiti televizor, da bi skupa molili krunicu?"
Poštujući tu njegovu želju kao duhovnu oporuku nastavili smo s našom skupnom molitvom svake nedjelje. Nekad nas se okupi manje, nekad više, ali nastojimo biti ustrajni.
Zahvaljujemo svima koji su dosad dolazili, a s radošću očekujemo one koji će nam se još pridružiti, da zajednički zahvaljujemo Bogu za fra Joška koji nam je ostavio tu molitvu u molitvenoj zajdnici i duhovnu obnovu, koja se na zadovoljstvo mnogih održava svake godine.
Zahvalni smo svima koji su znali prepoznati radost zajedničkog okupljanja u molitvi i pjesmi. Posebno hvala našoj dragoj dječici, koja na tim skupovima molitvu predvode. 
  
  

Zov rodnih ognjišta, 2000. br.2 (11)