Ljudi su već u davnoj prošlosti rado podizali spomenike kojima su htjeli podsjećati buduća pokoljenja na neke glasovite ljude i važne događaje. Za te spomenike birali su najtvrđe materijale da ih ljudska ruka ne obori, zub vremena ne istroši. Urezivali su ili uklesavali na njih natpise sročene svečanim stilom. Mnogi su se od tih spomenika usprkos svim nedaćama sačuvali, makar više ili manje oštećeni. Pružaju podatke o vladarima i njihovim pobjedama, o raznim drugim velikašima, bogatima i moćnima, koji su mogli i znali o sebi ostaviti spomen, a rijetko o ljudima srednjega društvenog sloja, gotovo nikad o siromašnima.             

Što reći o zapisima i dokumentima, koji nisu urezani u neki metal ili kamen nego napisani na osjetljivom materijalu za pisanje kakav je u staro doba bio krhki egipatski papirus, pa onda u sve češćoj upotrebi za to posebno pripremljena koža, tzv. pergamena, i napokon papir na kojemu se gotovo isključivo piše u novijim vremenima? Takva dokumentacija lako se zagubi, promijeni gospodara ili savim propadne. Ošteti je nepažljivo rukovanje, uništi malo po malo vlaga, u tili čas proguta požar. Trajnost joj je, dakle, vrlo problematična, a svejedno se i za važne spise, dokumente i knjige ponekad rabi izraz spomenici. Ako odole opasnostima, mogu zaista rječitije od svih drugih vrsta spomenika svjedočiti o životu i radu ljudi u prošlosti i sadašnjosti, pa i onih sasvim običnih, skromnih i siromašnih, očuvati o prošlim događajima sveobuhvatniji spomen.           

Na pitanje, koji je najvažniji spomenik sela i župe Kučiće, usudio bih se ustvrditi, da je to stara župska matica, rukopisna knjiga u koju su davni hrvatski glagoljaši, jedan za drugim, upisivali podatke o rođenim, vjenčanim i preminulim Kučićanima i Vinišćanima, svojim župljanima. Ta kao i sve ostale župske matične knjige, za razliku od velike većine spomenika, i onih u doslovnom smislu te riječi i onih za koje se taj naziv rabi u širemu smislu, čuva imena i osnovne podatke iz života svih župljana bez obzira na veći ili manji društveni ugled, siromaštvo i bogatstvo nekoga od njih.                      

Tu je matičnu knjigu u skladu s propisima tridentinskoga koncila započeo pisati junački don Marko Kadić Kotromanjić, župnik u teškim vremenima turskoga gospodstva, narodni vođa u doba strašnoga kandijskog rata. U tomu ratu, koji je trajao punih 25 godina (1645-1669) Kučiće je skupa s Vinišćem, Rogoznicom i selima makarskog primorja teško stradalo. U vrijeme turske odmazde, koja se u prvim ratnim godinama sručila na selo, izginuli su neki stari Kučićani među kojima i "vojvoda Gargur Sardanović" (17. XI. 1648). Zacijelo je malo poslije vojvode poginuo i župnik Don Marko, koji se poslije g. 1648. ni živ ni mrtav više ne spominje u matici, a u nju od tada pa do g. 1659. nitko nije ništa upisivao. Tu dragocjenu knjigu ipak je uspio navrijeme skloniti na sigurno mjesto, pa se tako sačuvala. Ona je jedna od najstarijih do danas sačuvanih matičnih knjiga s područja ondašnje Splitske nadbiskupije.[1] Starije su od nje samo splitske i omiške matice. Njezin začetnik, spomenuti don Marko, nazivao ju je: statut ili libar knjige općene, matica crikvena, općeni libar, matica crikvenoga statuta. Tako raznoliko nazivlje za župske maticu jedva da je igdje u hrvatskim krajevima zabilježeno, pogotovo u isto vrijeme, u istomu mjestu i u istoj knjizi. Svi ti nazivi pokazuju koliku joj je važnost don Marko pridavao.           

 Nekoć je postojala još starija matična knjiga u koju se upisivalo matične podatke o Kučićanima. Don Marko Kadić Kotromanjić za nju upotrebljava izraz "stari libar" i "kvatiran dom Andrije Jurkovića" (don Andrija je bio njegov prethodnik u službi kučićkoga župnika). To zacijelo nije bila knjiga nego nekakav sveščić, jer inače don Marko ne bi započinjao novu. Bit će da je taj stariji "kvatiran" bio trošan, pa je on u novu veliku i debelu matičnu knjigu (355 x 250 mm) kupljenu za unošenje svih vrsta matičnih upisa prenio starije upise svojih prethodnika.            

Ta nova matična knjiga bila je tvrdo uvezana u korice od kartona izvana obložene tankom pergamenom od koje je sada sačuvan samo mali dio na prednjoj korici, pri njezinu donjem desnom kutu. Danas ona ima 151 list debljega papira, a sigurno je da ih je u početku imala nekoliko desetaka više, možda i punih 200, ali su neki naknadno istrgnuti i nestali. Pažljivim pregledanjem utvrđeno je da su istrgnuti uglavnom samo prazni listovi, a tek na nekoliko mjesta i takvi na kojima su bili matični upisi. Treba spomenuti i to da je među sačuvanim listovima priličan broj neispisanih. Tu su prazni listovi između pojedinih dijelova knjige i pri njezinu kraju. Pojedini listovi su u staro doba bili označeni brojkama izraženim određenim slovima pisma koje je u novije vrijeme nazvano bosančica. U tomu označavanju više puta su slučajnom pogreškom pojedine brojke preskočene. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću odrediti koliko je u početku svih listova bilo. U zadarskomu Arhivu su postojeće listove redom označili novim brojkama, rimskim (I-II) i arapskim (1-149), napisanim običnom olovkom.              

 Bosančicom su u Knjigu napisani i svi matični upisi i svi ostali zapisi koje su unijeli župnici, glagoljskim slovima samo godina 1637. (na listu 17r), a latinicom samo talijanski tekst naredbe omiškoga providura Oktavijana Balbija iz g. 1701. o bilježenju crkvenih prihoda i rashoda. Ovdje treba svakako napomenuti da su stari hrvatski glagoljaši u ovim krajevima bili tropismeni. Svaki je od njih morao dobro poznavati glagoljicu, kojim su bili pisani, u novijim stoljećima tiskani, njihovi misali, brevijari i neke druge knjige iz kojih su svakodnevno molili i čitali. Nisu mogli ni bez isto tako dobrog poznavanja latinice, jer su njome bili tiskani evanđelistar, obrednik, razni katekizmi i druge knjige tiskane tijekom 16, 17. i 18. st. na hrvatskom jeziku. Međutim, oni su se u pisanju redovito služili baš spomenutom bosančicom, tj. zapadnim tipom ćiriličkoga pisma, koji su, za razliku od latinice ili latinskoga pisma, u Splitu i općenito u srednjoj Dalmaciji već od Marulićevih vremena nazivali pismom arvackim.         

Kad su partizani usred drugoga svjetskog rata (1943) u Kučićima zapalili župsku kuću, izgorjeli su skupa s njom stari spisi i knjige župskoga arhiva, sve osim spomenute najstarije matične knjige za razdoblje 1636-1745, knjige stanja duša po obiteljima sastavljenoga oko g. 1930, najnovijih matičnih knjiga krštenih, krizmanih, vjenčanih, umrlih (iz nekoliko prvih desetljeća 20. st.) i najnovijega mrtvara (prepisan oko g. 1930). U vrijeme paljenja župske kuće te su se spašene župske knjige nalazile, srećom, u crkvi, jer je ondašnji splitsko-makarski biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić, videći da župske kuće u ratnim neprilikama češće stradaju nego crkve, bio naredio župnicima da matice drže ne u svojim uredima nego u crkvama. Oni su tu njegovu naredbu, nažalost, odviše usko shvatili, pa nisu iz župskih ureda u crkve prenijeli sve službene župske knjige nego samo one koje su tada bile u redovitoj upotrebi.            

Tako je plamen progutao drugu po starini matičnu knjigu u kojoj su nakon razdijeljenja Kučića i Svinišća u posebne župe bili upisani svi Kučićani kršteni, vjenčani i umrli tijekom godina 1745-1825, a skupa s njom i nepoznati broj tabelarnih matičnih knjiga vođenih prema austrijskim propisima u vremenu od g. 1825. do, otprilike, prvoga svjetskloga rata. Gubitak tih tabelarnih matičnih knjiga moguće je dobrim dijelom nadoknaditi zahvaljujući tromjesečnim izvještajima o matičnim upisima (tzv. parice), koji su za to razdoblje gotovo svi sačuvani u Nadbiskupskom arhivu u Splitu (osim za godine 1857-1868), a gubitak je spomenute matice za godine 1745-1825, nažalost, nenadoknadiv. Najstariju matičnu knjigu o kojoj je ovdje riječ spasio je sretni slučaj. Nju je želio proučiti Kučićanin don Grgo Topić, tada omiški župnik i dekan, pa ju je ponio sa sobom u Omiš i sačuvao u omiškomu Nadžupskom arhivu.            

Novije matice krštenih, vjenčanih i umrlih, sačuvane, kako je već spomenuto, u crkvi, oduzete su župskomu uredu g. 1948. prema naredbi ondašnjih komunističkih vlasti te predane tek tada ustrojenom državnom matičnom uredu.            

 Najstariju maticu župe Kučiće-Vinišće, o kojoj je ovdje riječ, sačuvanu u Omišu, predali su, nakon oduzimanja, državnom arhivu u Zadru skupa s nekoliko starih matica omiške župe i svim tada oduzetim starim matičnim knjigama ostalih župa iz većega dijela Dalmacije koje nisu bile potrebne za redovito poslovanje novih matičnih ureda. Tu se ona i sada čuva pod inventarskom oznakon 1257. Odmah nakon oduzimanja na njezinoj prednjoj korici zapisali su: "Kotar Split, župa Omiš 1649-1678". Međutim poslije su u zadarskomu Arhivu, ispravljajući tu pogrešku, na listu naljepljenom na nutarnju stranu te korice napisali: "Utvrđeno da ova knjiga ne spada u župu Omiš, već Kučiće /odnosno Svinišće/". Toj bilješci su odmah dodali popis sadržaja ispravljajući i netočno navedene vremenske podatke, jer ona ne obuhvaća godine 1649-1678, kako je netko prije bio stavio, nego 1622-1747. Kad su zatim sastavljali službeni popis (inventar) velike zbirke matičnih knjiga prispjelih tako u taj Arhiv, tu matičnu knjigu nekadašnje zajedničke župe Kučića i Vinišća stavili su pod Svinišće, jer je tada u isti arhiv dospjela i jedna stara sviniška matična knjiga iz 19. st., pa su je jednostavno njoj pribrojili ne vodeći računa da je sjedište stare zajedničke župe bilo u crkvi sv. Luke u Kučićima, kako se jasno razabire već iz svečanoga uvoda što ga je na početku te matice na listu označenom slovom "a" u značenju broja 1 napisao don Marko Kadić Kotromanjić. Taj važni zapis glasi:[2]           

Va ime Isukrstovo. Lit njegovih 1636. juleja[3] na 15. - Da bude ovo u dobri čas. - Ovi statut ili libar knjige općene bi postavljeno u crikvu svetoga Luke Evanđelista u mistu od Kučić, države[4] i župe[5] Primorja, a u ova vrimena turačkoga vladanja. I tada sedeći na pristolju apoštolskomu veliki Urban papa VIII.[6] Tolikoer vladajuća /!/ crikvami prisvitli gospodin Sforca Ponzon arhibiskup splicki,[7] gospodin dobar i vladalac S(vete) C(rikve). I tada biše knezom od Primorja svega Marko Sardanović - prokaraturi crikveni i bratimski vojvoda Gargur Sardanović i Pave Sardanović, Marko Garguričić, Gargo Pavlov Desković, Ivan Lučić, a budući kapelanom ovde u ovomu mistu i ovih crikav ja pop don Marko Kotrmagnić[8], Kučić i Vinišć kapelanom.            

 I zato po naredbi Svete crikve i svitloga gospodina arhibiskupa više pisana u ovi statut i maticu crikvenu postavih ovi red i način, a to da se uvike ne zaboravi nego da se ovde piše:    Najprvo dobra crikvena i redovnička i šti na 19 listih;    Drugo karštenie dice da se zapisuje i šti na 75;     Treto zapisanie matrmoni ili ženidbe i šti na 187;    Četvarto oporuke martvih i šti na 226;     Peto pisanie onih ki mru i šti na 244.           

 I nitkor ini ne mozi pisati u ovomu libru stvari zgoru imenovane nego samo kapelan i pop namisnik kapelana ili nodari općenski, ali starišina crikvena."                       

Treba napomenuti, da je župnik don Marko taj svečani uvodni zapis i grafički istaknuo. Zaziv Isusova imena i nadnevak napisao je većim slovima tako da podsjeća na naslov, a tekst "Da bude ovo u dobri čas" itd. započeo je svečanijim oblikom bosaničkoga slova D znatno većim od ostalih slova tako da prelazi veličinu triju redaka daljnjega teksta.            

 Smatrao je potrebnim odmah u početku naglasiti pripadnost sela Kučića župi Primorje ne propuštajući tomu dodati: "a u ova vrimena turačkoga vladanja". Sama stilizacija navedenoga dodatka odaje mučni osjećaj u duši zbog bolne činjenice podaništva turskoj sili, tada već više nego stoljetnog. Ovdje treba znati da je Primorje kao stara hrvatska župa, pa zatim od oko 1500.[9] turska nahija, obuhvaćalo sav priobalni dio prostora imeđu rijeka Neretve i Cetine. Međutim don Marko tu kaže: "Tada biše knezom od Primorja svega Marko Sardanović", što znači da je pojam Primorje uzimao u užemu smislu, tj. upotrijebio ga je samo za njegov omiški dio (Kučiće, Vinišće i Rogoznica, dakako bez Omiša, koji nije bio pod turskom vlašću nego mletačkom), jer je sigurno da Marko Srdanović nije bio knez makarskoga dijela Primorja. Netko će se začuditi tomu što se među kršćanima pod turskom vlašću javljaju knezovi, ali treba znati da su Turci ostavljali zatečene nazive pojedinih područja, širih i užih upravnih cjelina, te domaćemu pučanstvu priznavali neke autonomije, koje, dakako, nisu smjele zadirati u državne poslove. Tako su ih priznavali i Poljičanima, koji su tada također bili turski podanici. Ostavljali su domaće manje i veće "knezove" kao priznate lokalne starješine nekih mjesta ili skupine sela. Ti su knezovi mogli upravljati u nekim stvarima, ali ne i vladati. Nosioci prave i stvarne vlasti bili su samo sultanovi predstavnici muslimanske vjere. Tako su na čelu toga malog dijela Primorja g. 1636. bili kučićki Srdanovići: knez Marko i vojvoda Grgur.[10]            U Navedenom don Markovu zapisu nekoliko puta se ponavlja riječ "kapelan". Ta je izraz u ono doba značio isto što danas znači župnik, dakle svećenik čijoj je ljubavi i brizi povjerena točno određena uža zajednica katoličkih vjernika u jednomu ili više mjesta unutar određene biskupije. Izraz "prokaratur crikveni" značio je isto što u novije doba "crkovinar" ili nekoć po mletačku skovana riječ "fabricijer". Zanimljivo je da su ti prokaraturi bili u isto vrijeme crkveni i bratimski dužnosnici. Na njih je spadala briga za očuvanje i unapređenje crkvenih zgrada, zemalja i pokretne imovine u župi. Crkovinari kojima je u navedenomu zapisu don Marko napisao imena i prezimena (vojvoda Gargur Sardanović i Pave Sardanović, Marko Garguričić, Gargo Pavlov Desković, Ivan Lučić) bili su iz svih dijelova župe, prva trojica iz Kučića, a ostala dvojica iz Vinišća (Svinišća).[11]          

  *   *   *

Tko pažljivo pročita sve što je zapisano u toj matici, uvjerit će se da ona važnošću i značenjem znatno prerasta okvire zajedničke župe dvaju u ono doba vrlo malih brdskih sela: Kućića i Vinišća, smještenih na rubu turskoga carstva uz samu granicu Mletačke Republike. U njoj se sačuvalo vrijedno svjedočanstvo jezika i pisma naših hrvatskih glagoljaša iz omiškoga zaleđa. U njoj se tako živo osjeća odraz teških prilika na širemu području južne Hrvatske, posebno važno svjedočanstvo o migraciji hrvatskog pučanstva iz radobiljskoga i iz imotskoga kraja u omiško zaleđe u vrijeme tzv. bečkoga rata (1683-1699). Ovo što je ovdje o njoj rečeno svodi se na najosnovnije općenite podatke. Čitatelji će s pravom očekivati i koju konkretniju riječ o sadržaju njezinih pojedinih dijelova. Zbog ograničenosti prostora u ovomu broju nije se moguće u to upuštati pa o tome slijedeći put.