Mogu se pohvaliti da od prvog broja pratim i čitam kučićki župni list  Zov rodnih ognjišta, a tek od ovog broja moći ću se pohvaliti da i surađujem u tom za sve Kučićane zanimljivom i poticajnom glasilu. Iz našega lista štošta sam naučio i saznao o povijesti zavičajnoga sela, o čemu sam slušao u djetinjstvu pripovijedati starije ljude. Zhvaljujući novijim istraživanjima te su predaje potvrđene ili dopunjene, a došlo se i do novih spoznaja o dugotrajnoj prošlosti Kučića, o selidbama i doselidbama na tom povijesnom poprištu, koje je također bilo zahvaćeno osmanlijskim prodorima i borbama protiv turske vojne sile.

            Doznao sam, primjerice, da je utvrdu Kunjak, kako smo je u djetinjstvu zvali, dao podići glasoviti junak Žarko Dražojević, koji se isticao hrabrošću u protuturskim vojnama. Kada sam to pročitao, pomislio sam: "Tko bi rekao, da susjedni komšiluk Tomasovićima, gdje stanuju Marunčići i Rabotezi, ima tako slavne povijesne uspomene?" Štoviše, one su povezane, istina, neizravno s Markom Marulićem (1450.-1524.), legendarnim "ocem hrvatske književnosti" i piscem svjetskog igleda, čije su se knjige u XVI. i XVII. stoljeću objavljivale i prevodile u svim europskim kulturnim središtima od Praga do Lisabona, čak i u Japanu. Prevode se opet i danas, te pridonose priznatosti Hrvata kao naroda s velikom književnom tradicijom i europskom kulturom. Budući da će se tijekom 2000. i 2001. godine u nas i u svijetu obilježavati pet sto i pedeseta obljetnica Marulićeva rođenja i pet stota obljetnica njegova najvažnijega djela na hrvatskom jeziku, spjeva Judita, neka se ovim malim prilogom i Zov rodnih ogništa priključi tim proslavama. Čitateljima tog lista ukratko ću prikazati tko je bio Žarko Dražojević, te kako je slavni pjesnik ovjekovječio njegovu smrt.

            Žarko (1438.-1508.) najglasovitiji je odvjetak stare poljičke plemićke obitelji, čiji je utemeljitelj Dražoje. Bio je poljički vojvoda i veliki knez, a 1461. po odobrenju mletačke uprave doselio se u Split. Isticao se u borbama s Turcima za tvrđavu Klis. Upadao je sa svojim četama na zaposjednuti, okupirani, teritorij po Dalmaciji i Hercegovini, nanoseći gubitke tuđinskoj vlasti. Stekao je takvim činima golemi ugled, te su ga cijenili i Mlečani i hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin. Štoviše, Venecija mu je dodijelila naziv cavaliere (vitez), te ga imenovala zapovjednikom tzv. stratiota (lakih konjanika, "specijalaca"). U mletačkim se dokumentima spominje kao "hrvatski plemić" (nobile croato).

Za čitatelje našeg lista bit će osobito zanimljivo da je Žarko Dražojević dao izgraditi nekoliko utvrda u blizini rijeke Cetine, kao točke obrane protiv Turaka, među kojima i Kunjak u Kučićima. Mi koji poznajemo tu lokaciju, usput budi rečeno, lako ćemo zaključiti, da je ona dobro odabrana sa strateškoga, fortifikacijskoga (tvrđavinskog) i obrambenoga stajališta. Položaj tvrđave onemogućuje napadačima lak pristup, prilazi se mogu dobro nadzirati, branitelji navrijeme uočavaju kretanje neprijateljskih postrojbi i pripravljaju se za bitku. Više je puta Žarko Dražojević tijekom svojih akcija bio u okruženju, i uspio se spasiti. Međutim, u siječnju g. 1508. nije bio takve sreće. Pohrlio je pomoći Sinjanima u turskoj opsadi s četom od osamdeset momaka, te negdje iza Klisa upao u zasjedu. Čini se da je netko dojavio Turcima dolazak te čete, te su pripremili stupicu od preko 200 vojnika. U okršaju je ubijen i Žarko Dražojević, a njegova postrojba poražena. Bilo je to 15. siječnja 1508. Prema viteškim pravilima, Žarko je predpostavio borbu bijegu s poprišta i junački poginuo, oplakan od Splićana i Poljičana, vjerojatno i od ondašnjih Kučićana. Vijest o njegovoj smrti izazvala je ne samo veliku tugu, nego i utučenost kršćana zbog novog poraza.
 

            Pokopan je s primjerenim počastima; kakav mu je ugled bio svjedoči i činjenica, da je njegov grob u prvostolnici svetoga Duje u Splitu. To je zatražila njegova supruga Katarina, davši mu isklesati nadgrobnu ploču.  Taj dogođaj potresao je Dražojevićeva sugrađanina Marka Marulića, koji se upravo tih godina svojom pjesničkom riječju i književnim perom višekratno obraćao, i na hrvatskom, i na latinskom, i na talijanskom jeziku, našoj i europskoj javnosti opisujući patnje i stradanja hrvatskoga pučanstva i tražeći uzaludno pomoć od europskih kršćanskih vladara. Ispjevao je u otmjenim latinskim stihovima epitafij (nadgrobnu pjesmu) hrabromu borcu protiv Turaka, koji glasi:

Nadgrobnica Žarku Dražojeviću

“Onaj što mahnitog Marsa tolìkrat nasitiv krvlju

Jupitru prinese dar - oružja zapljenjen kup, 

Ovdje pobjeđen leži od zasjede turske i varke:

Žarko, dalmatinskih svih vojvoda slava i cvijet. 

Radije htio je umrijet proboden mačem kroz grudi,

Nego u sramotni bijeg, leđa okrenuvši, poć. 

Stog roditeljici drevnoj prem tijelo je njegovo dano,

Ipak će biti glas ò njemu vječito živ.” 

( Prepjevao Bratislav Lučin )

             Dodat ćemo malo tumačenje Marulićevim latinskim stihovima, koje je izvrsno prepjevao na hrvatski mr. Bratislav Lučin, tako da možemo u tančine slijediti pjesnikovu tvorbu. Zamislio je Marulić ovo nadgrobno slovo po pravilima humanističke vrste i stila, a latinski je jezik onda bio posrednik komunikacije između učenih ljudi i europskoga sporazumijevanja. Mars je u starih Rimljana bio bog rata, a Jupiter vrhovni bog, pa pjesnik na početku zapravo veli, da je poginuo onaj koji je krvavo ratovao i bio slavodobitnik. Ubijen je, proslijeđuje dalje, ne na viteškom megdanu, u ravnopravnoj časnoj borbi, već zbog neprijateljske zasjede, nepošteno postavljene. Nije se htio osramotiti bijegom, nego je kao pravi junak prihvatio borbu. Stoga, ne će nikada umrijeti, vječno će se spominjati, iako su majci zemlji predani njegovi zemni ostaci. Marulić je i u ovom slučaju bio vidovit, jer Žarka Dražojevića sve do danas spominju povjesnice kao neustrašivog branitelja i zapovjednika u otporu prema osvajačima Hrvatske, a veliki je hrvatski pjesnik i europski humanist dodatno pridonio njegovoj slavi. Dobro je znati da je Žarko Dražojević jamačno kročio i kučićkim stazama, te da je s vrletnoga Kunjaka slušao šum Cetine i mrmorenje obližnjeg potoka.  
  
                                                                    

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.2 (9)