100. OBLJETNICA DOVRŠENJA I PUŠTANJA U PROMET MAKADAMSKE CESTE OMIŠ - KUČIĆE – ZADVARJE ( 1899. - 1999. ) 

Najesen ove godine navršava se točno sto godina od dovršenja i puštanja u promet za ono doba najmodernije makadamske ceste Omiš-Kučiće-Zadvarje i željeznog mosta preko rijeke Cetine u Omišu. U to se doba već radio i Pavićev most između Slimena i Podgrađa.

            Ovim kratkim tekstom unaprijed upozoravamo na tu važnu obljetnicu, jer gradnja je te državne ceste za naše selo imala zaista veliko značenje. Tijekom tih radova, koji su dugo trajali, mnogi su seljani, posebno mladi, po prvi put imali mogućnost dodatne zarade od neke djelatnosti koja nije bila domaće stočarstvo i obiteljska poljoprivreda, a korist od samoga pothavata bila je u isto vrijeme i opća, i za samo selo. Poslije je na održavanju te ceste uvijek radilo nekoliko naših cestara, a i mnogi su drugi, čak i dječaci, u zimskim mjesecima, kad se nije moglo raditi u polju, ponešto zarađivali "tukući šuder" i slažući ga na "muće". Za neko je vrijeme tom novom cestom išla gotovo sva trgovina iz dublje unutrašnjosti za Omiš, pa i dalje prema Splitu. Česme s tekućom vodom koje su zatim bile podignute uz nju kod Radića, kod Topića i u Dobroj Vodi dobro su dolazile žednim putnicima i njihovim konjima, a još više samim Kučićanima iz obližnjih zaselaka. Poslije, kad je dovršena slična cesta od Zadvarja preko Dubaca za Makarsku, veći je dio te trgovine krenuo u tomu novom smjeru. Međutim, Kučićani su se do tada već naučili i sami baviti trgovinom. S vremenom su s tom glavnom prometnicom spojili i gotovo sve svoje zaselke. Sve to skupa uzdiglo je naše mjesto i privredno i civilizacijski na znatno višu razinu.

            Nova "carska" prometnica je u usporedbi s dotadašnjim putom izgrađenim početkom 19. st. po naredbi francuskih vlasti (i on je za svoje doba bio izvrstan!) zaista značila veliki napredak, jer je bila znatno šira, neusporedivo manje uzbrdita i, što je najbitnije, s odličnom kamenom i pješčanom podlogom. Okuke Donje i Gornje nisu se, dakako, dale izbjeći, ako se htjelo da cesta prođe posred Kučića (Svinišće i Slime ona je zbog takve komplikacije sasvim zaobišla!). Razne priče o tomu, zašto se nije počelo s usponom prije Radmanovih mlinica, čime bi se bilo izbjeglo koju okuku, i zašto cesta nije krenula kroz Zavode pa preko Slimena nego se spustila ispod Vinca k Cetini da bi se već nakon nekoliko kilometara opet vijugajući velikim usponom popela na Dvare, teško je danas provjeravati. U svakom slučaju za ondašnji promet zaprežnim kolima okuke nisu bile toliki problem.

            Druga je stvar s kamionskim i osobito autobusnim prometom koji se počeo služiti tom cestom u razdoblju između dva rata, a razvio se i stvarao sve veće poteškoće od kasnih pedesetih godina našega stoljeća. Neprilika je za naše selo bila to veća, što je naša cesta, nekoć glavna prometnica na putu od Splita preko Zadvarja i Vrgorca za Metković i Dubrovnik (ceste uz more kroz Rogoznicu još nije bilo!), upravo tada, tj. ranih šezdesetih godina, dobila jaku konkurenciju u novoizgrađenoj jadranskoj magistrali. Otada smo bili prepušteni sve većoj prometnoj izolaciji. Dok su brzo zatim druge ceste u nedalekom susjedstvu, nekoć daleko sporednije od naše, bile asfaltirane, tu i tamo i proširivane, mi smo morali čekati, možemo reći, sve do nedavno na modernizaciju i asfaltiranje naše stare austrijske (asfalt je "došao" od Omiša do Radmanovih mlinica ranih 80-ih godina, odatle do sredine našega sela g. 1983., zatim do Vukasovića 1985., a posljednja dva kilometra na potezu od Vukasovića do Čadila tek 1993.). Do toga ostvarenja došli smo uglavnom prihvaćajući onu (ne)popularnu: "Uradi sam".

             O velikom događaju koji se zbio 11. listopada 1899. svjedoči i danas spomenploča s natpisom tada postavljena u Omišu. Ukopana je u liticu iznad lijepe kapelice sv. Nikole na samom početku te ceste nasuprot nekadašnjem željeznom mostu, za ono doba čudu moderne tehnike (dva kraka toga mosta podržavao je kameni stup izgrađen usred rijeke!). Ona srećom nije kao neke druge uništena u višekratnoj smjeni država i političkih sustava nakon sloma Austro-ugarske Monarhije (1918.). Sačuvana je i spomenuta kapelica. Sve to služi na čast i gradu Omišu i cijelom našem kraju. Natpis na ploči glasi:  

 /   ZA VLADANJA  /  NJEGOVA VELIČANSTVA CESARA I KRALJA  /   FRANE JOSIPA I.  /   BIVŠI NAMJESNIKOM DALMACIJE   /   EMIL DAVID PL(emeniti) OD RHONFELDA   /   OVA CESTA   /   KOJA VEŽE OMIŠ SA ZADVARJEM   /   SAGRAĐENA NA DRŽAVNE TROŠKOVE   /   UZ SUDJELOVANJE OBĆINE OMIŠKE   /   POD UPRAVOM INŽINIRA EUGENIJA WALACHA   /   POČETA GOD. MDCCCXC   /   BI DNE XI LISTOPADA GOD. MDCCCXCIX   /   JAVNOM PROMETU OTVORENA  /

            Zacijelo će najesen, kad se navrši punih sto godina ceste i mosta, o svemu tomu biti govoreno i pisano više i opširnije. Već se u svezi s tim spominje hvalevrijedna inicijativa omiškoga inženjera Fagarazzija. U želji da i naš list, koji uživa moralnu pa i stanovitu materijalnu potporu Grada Omiša, sa svoje strane nešto unaprijed pridonese potrudili smo se iznijeti ovih nekoliko osnovnih podataka. Pokušali smo još, u nedostaku vremena za neko opsežnije istraživanje, naći pa ovdje uvrstiti barem neki opis svečanosti održane u Omišu spomenutoga 11. listopada 1899., onako kako je bio objavljen u ondašnjem tisku. Listajući tako splitske novine Jedinstvo naišli smo najprije na sljedeću kratku najavu objavljenu u broju 81 od 10. listopada:

Slavlje. Sutra u Omišu otvara se prometu novi državni most, sagragjen marom i troškom vlade. Ovaj most je po onu krajinu od velike znamenitosti, pa ćemo reći još koju. Ufamo se da će svečanosti, koja počimlje sutra jutrom u 9 sati, prisustvovati mnogo naroda. Odlazi, u ime vlade, i c. kr. poglavar presvijetli g. Pichler.

             Nakon te najave očekivalo bi se u sljedećem broju opširnije novinarsko izvješće, ali vijest je u broju 82 od 13. listopada sročena u same tri posve kratke rečenice:  U Omišu, kako doznajemo, bila je lijepa svečanost pri otvoru mosta prometu. Prisustvovali su presvijetli Pavić sa c. kr. poglavarom g. Pichlerom i g. B. Korlaet, u ime Z(emaljskog) odbora. Naroda bilo je mnogo.

U zadarskomu Narodnom listu nema, začudo, iz tih dana baš nikakve vijesti o tako važnom događaju. Prilično opširnu, iako "brzojavnu", vijest objavila je, međutim, poluslužbena Smotra dalmatinska, a glasi ovako:

"Most kod Omiša otvoren prometu"  (Brzojavna vijest)

U Omišu, 13. Na 11. oktobra, po rasporedu, otvoren je most preko Cetine kod Omiša najpristojnijim načinom. Podpredsjednik plem. Pavić s poglavicom graditeljsnog odsjeka gragjevnim nadsavjetnikom plem. Bouvardom, s upraviteljem kotarskog poglavarstva namjesništvenim savjetnikom plem. Pichlerom i sa svim činovnicima kotarskog poglavarstva, slobodnim od službe, krenuo rano na financijskom parnom brodu put Omiša. Na dolasku bi svečano pozdravljen od općinskog upravitelja Benkovića, kotarskog suca i mnoštva puka, izmegju koga je bilo i mnogo gospogja u svečanom odijelu.

Općinski upravitelj izreče pozdravni govor, u kom je zahvalio podpredsjedniku na dolasku. Jedna djevojčica u bjelini  preda podpredsjednikukitu cvijeća. Uz sviranje muzike i pucanje iz mužara svi pogjoše kroz bogato okićeno mjesto na svečanu službu Božju u župsku crkvu, a zatim na veoma ukusno okićeni most. Upravljač gradnje gragjevni savjetnik Walach javi podpredsjedniku, da je gradnja uredu gotova. Općinski upravitelj izreče patriotični govor, izjavi zahvalu općine za izdašnu pripomoć vlade te klikne živio Njegovu Veličanstvu /caru/, a puk to zanosito prihvati, pa muzika zasvira Ćesarevku. Odaslanik Zemaljskog odbora prisjednik Korlaet istače u poletnoj besjedi veliku znamenitost novog mosta i puta do Zadvarja za općinu i za zemlju te spomenu velike zasluge Namjesnika i podpredsjednika, kojemu, kao veoma zaslužnom počasnom gragjaninu i općinaru, klikne "živio". Podpredsjednik zahvali želeći da i od sad svi faktori u općini rade složno na njezinu korist i osobito nastoje da se još potrebita općila što prije izvedu. Zatim podpredsjednik izjavi da je most i put otvoren. Podpredsjednik pohodi općinu, župnika i kotarskog suca pa se onda s upraviteljem kotarskog poglavarstva ukrca na financijski parni brod i krene put Brača. Na putu do parnog broda pratijahu ga svi dostojanstvenici s mnoštvom puka, koji je ponovno klicao živio Njegovu Veličanstvu Ćesaru i Kralju, g. Namjesniku plem. Davidu, podpredsjedniku plem. Paviću, upravitelju kotarskog poglavarstva g. Pichleru i prisjedniku Zemaljskog odbora g. Korlaetu. Podpredsjednik plem. Pavić zahvali gragjevnom savjetniku Walachu i inžiniru Nepomuckomu za uspješno nastojanje oko uprave gradnje." 
         

   U tom bi izvješću današnji čitatelj očekivao mnogo više podataka, ne toliko o samoj svečanosti, koliko o tomu, kad se s gradnjom ceste i mosta započelo, koje su bile glavne teškoće trasiranju i izvedbi i sl. Čuo sam, npr. u svom djetinjstvu pripovjedati da su graditelji na nekim mjestima cestu oslonili na hrastove grede zabijene u rijeku (tamo gdje iz Planova kroz tjesnac zaokreće prema livadama i opet kod Gospe u Javornici). Nadamo se svejedno da će i ovo što je ovdje izneseno svi rado i s korišću pročitati, a uvijek se može više i bolje.                                                                   

Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)