Sela omiškoga zaleđa i zapadnoga dijela makarskog primorja oslobođena su zauvijek od turske vlasti tek kada su 18. travnja 1684. turske posade istjerane iz tvrđava Dvare, Avala i Poletnica. Osmanlijske su vlasti, naime, iz tih uporišta gotovo puna dva stoljeća gospodarile cijelim krajem.

 

            Spomenute su tvrđave, porazmještene na grebenu koji se poput kakvih golemih zidina proteže od zapadnih padina planine Biokova sve do dubokoga kanjona rijeke Cetine, iz kojega je prije izgradnje hidroelektrane Kraljevac hučio šezdesetak metara visoki vodopad Gubavica, i prije turskih prodora tvorile neprobojnu branu za one koji bi htjeli silom prodrijeti iz primoskih strana prema Duvnu i Imotskomu ili obratno. Dvare kao glavna i najstarija od tih tvrđava zaista je imala ulogu vrata (stariji izraz dveri, po kojemu je dobila ime), jer tuda je vodio jedini mogući prolaz.

 

            Ključ tih "vrata" preuzele su, dakle, već u početku bečkoga ili morejskoga rata (1683/84-1699) mletačke posade. Turske čete, ne mireći se s tako velikim gubitkom, pokušavale su ga preoteti. Međutim, svi su njihovi nasrtaji, pa i oni najžešći dne 5. siječnja i 20. lipnja 1685. bili odbijeni. Tako su važne zadvarske tvrđave trajno ostale u rukama kršćanske vojske.

 

Mletačke plaćeničke čete ne bi bile postigle te uspjehe bez odlučujuće pomoći narodnih četa u kojima su se borili domaći ljudi koji su svoj zavičaj i dobro poznavali i junački branili. To su su mletačke vojskovođe brzo shvatile pa su, u želji da još više ojačaju obranu tako važnih uporišta, a ujedno oslabe tursku pozadinu i spriječe joj redovito snadbijevanje, poticali i organizirali bijeg što većega broja kršćanskih obitelji iz imotskih i radobiljskih sela na područje ispod Zadvarja.

 

    Upravo u mjesecu lipnju 1685., kad je turska sila s mukom odbijena od spomenutih tvrđava, opći je providur za Dalmaciju Valier pozvao župnike imotskih i radobiljskih sela, neka u dogovoru sa seoskim starješinama dovedu župljane pod mletačko okrilje. Do velike seobe došlo je, po svemu sudeći, pri koncu ljeta godine 1685., tj. čim su seljaci pokupili plodove sa svojih njiva.

 

Bjegunci iz tih sela smješteni su u sela omiškoga zaleđa na prostoru od zapadnih obronaka Biokova do omiške pomoćne tvrđave Visuć. Starosjedilačko pučanstvo u tomu kraju bilo je jako prorijeđeno u kandijskom ratu (1645.-1669.), pa se tu mogao smjestiti veći broj bjegunaca, iako nije bilo uvjeta za dulji boravak i prehranu svih onih koji su tu tada stigli. Zacijelo se računalo na skoro osvajanje Imotskoga i njihov povratak. Međutim radobiljska i imotska sela ostala su u turskoj vlasti sve do godine 1717., dakle još 33 godine.

Nije teško zamisliti u kakvim su se prilikama našli ti bjegunci bez kuće i kućišta s ono svoje stoke i nešto pokretne imovine. Već tijekom jeseni i zime, a pogotovo na proljeće, kad su zalihe od dijela njihove spašene ljetine počele dolaziti kraju, prijetila je smrtonosna glad. Spašeni su zahvaljujući najviše zalaganju splitskog nadbiskupa Stjepana Cosmija, koji je uložio sve sile da im stigne pomoć u žitu iz Italije, što iz Mletaka, što iz ondašnje papinske države. Međutim, bilo je nužno za njih što prije potražiti neko trajno rješenje. Razumljivo je da su u takvim prilikama mnogi pomišljali na povratak u rodna sela, a sve više ih se onamo i vraćalo. Nisu se morali bojati odmazde svojih turskih gospodara, jer agama je trebala raja koja će obrađivati zemlje i davati namete pa su ih pozivali da se vrate.

Taj pokret morao je zabrinuti mletačke vlasti i potaknuti ih da ga nekako zaustave. Onima koji do konca proljeća g. 1686. nisu bili napustili zbjegove trebalo je dati neku sigurnost za budućnost tako da im se barem privremeno dodijeli određena površina obradive zemlje prema broju članova pojedinih obitelji.

 

    Vlasti su, odlučujući se na taj korak, zauzele stajalište da sve te doseljenike treba u pravima i dužnostima izjednačiti sa starosjediocima, jer su od sviju tražile da skladno žive, obrađuju zemlju, brane ta sela i u slučaju potrebe pomognu obraniti nedaleku novu mletačku granicu prema Turskomu Carstvu.

 

Posao razgraničenja sela: Vinišće, Kučiće, Slime, Stupi, Brela Gornja i Donja (Vinischia, Cuciche, Slime, Stuppi e Brelle Gorgne e Dogne), sastavljanja popisa svih obitelji nastanjenih tada nastanjenih u njima i provizorne dodjele zemalja povjeren je Jurju Calergiju (Giorgio Calergi), Grku koji je bio u službi Mletačke Republike, a tada je boravio u Splitu. Calergi je vjerojatno već tijekom mjeseca svibnja godine 1686.[1] obišao ta sela, sastavio odgovarajući dokumenat i zatim ga podastro na odobrenje generalnomu providuru Jeronimu Cornaru, koji ga je odobrio 27. lipnja 1686. i naredio da se unese u službeni registar njegovih odluka.[2]

Taj dokumenat od velike je važnosti za točnije poznavanje migracija hrvatskoga pučanstva u tim krajevima. Da kojom srećom postoji sličan popis doseljenika u navedena sela baš iz vremena njihova dolaska (konac ljeta 1685.) i da su sačuvani župski popisi tzv. stanja duša iz sljedećih godina kao što su sačuvani oni iz godine 1725. za župe Kučiće-Vinišće, Slime, Žeževica i Radobilja, sve bi to, naravno, bilo mnogo jasnije. Spomenuti nedostatak samo djelomično nadoknađuje stara matična knjiga župe Kučiće-Vinišće za razdoblje 1636-1745, koja je jedina sačuvana iz toga vremena. Kažemo djelomično, jer u njoj nema, nažalost, upisa iz godina 1678-1688. Stoga je nemoguće doznati prezimena i broj onih izbjeglica koji su se vratili u svoja rodna sela prije lipnja 1686. i u godinama poslije Calergijeva popisa.

    Prema tomu, taj je popis iz g. 1686., kao jedini iz toga vremena, a stariji od svih sličnih za tridesetak godina, ključno vrelo podataka za svako istraživanja povijesti pučanstva na prostoru od Omiša do Imotskoga, pogotovo pojedinih prezimena (plemena). Potpisani ga je stoga u cijelosti objavio s nužnim kritičkim opaskama u prvom broju Imotskoga zbornika (g. 1992.)[3]. Ovdje, naravno, nije potrebno sve to ponavljati, pa prenosimo samo popise obitelji koje su te godine bile nastanjene u Kučićima i u dvama susjednim selima: Svinišćima i Slimenu, izostavljajući takve popise za sela Stupi i Brela. Pri tom navodimo samo hrvatske oblike osobnih imena kućnih starješina, a ne doslovno kako ih je Calergi zabilježio po talijansku (u nekim slučajevima je i on zapisao hrvatski oblik!). Ne prenosimo ni opise razgraničenja pojedinih sela, jer ćemo to za selo Kučiće u svoje doba iznijeti u posebnom članku o starim granicama uzimajući, dakako, u obzir i neke druge opise starije i mlađe od Calergijevog. Ovdje ispuštamo i većinu popratnih bilješki, jer zauzimlju dosta prostora, a oni koji žele sve skupa pročitati mogu to naći u spomenutomu Imotskom zborniku. 

1. KUČIĆE

A. Izbjegličke obitelji - Studenčani (li Studenzani):

1. arambaša[4] Stipan Peruan s osoba  - 13

2. alfir Grgo Bekavac - 15 

3. saržent Toma Jurišević (Giurisseucich) - 13

4. Nikola Čondić - 17 

5. Nikola Ribičić - 10 

6. Luka Janišević (Gianisseuich?) - 9 

7. Ivan Bazov (Beazou) - 7

8. Pavao Veršić - 9 

9. Mate Batur - 18

10. Mijo Orneva - (Orneue?) - 10 

11. Luka Gunjac - 2

12. Juriša Pavlović - 9 

13. Mijo Batur - 12

14. Petar Bošnjak (Busgnac) - 6 

15. Miloš Ribičić - 12

16. Frane Bekavac - 11                                    

17. Petar Šušić - 3

18. Mandalina Beroška - 3 

19. Bože Jakeljić - 10

20. Ivan Tomasović - 18 

21. Nikola Vedić - 7   

22. Duje Buduljević - 8 

23. Nikola Margitić (Machitich) - 8

24. Luka Bartulović - 4 

25. Bariša Kolučić/Kujundžić? (Colucich) - 8

 

 

 B. Starosjedilačke obitelji - Kučićani  (Cucichiani):

kad stvarno borave u selu (quando effettiuamente habitano in questa villa):

 

1. Stipan Vukasović - 8

2. Ivan Grgurić - 7 

3. Grgo Srdanović - 5

4. Pavao Srdanović - 3 

5. Stipan Harstić - 5

6. Pavao Dujmović - 4 

7. Grgo Grgurić - 5

8. Ivan Srdanović - 3 

9. Vicko Zebičić - 5

10. Frane Srdanović - 6

-------------------------------------

Ukupno: 293 osobe

 

 

2. VINIŠĆE - Vinišćani (li Vinischiani):

1. arambaša Grgo Tafra - 8

2. alfir Jure Tafra - 15 

3. saržent Grgo Ćosić - 17

4. Ivan Krželj? (Crersagl)- 13 

5. Luka Kalajžić - 5

6. Frane Šestanović- 4 

7. Tadija Paštrac - 7

8. Nikola Degrendić - 9 

9. Marko Zelentar - 4

10. Tadija Zelentar - 4 

11. Petar Haste (Hasste?) - 5  

12. Jure Krčić (Herchich) - 8 

13. Stipan Krćić (Cherchich) - 7

14. Tadija Bartulin - 6 

15. Petar Bartulin - 3

16. Jure Brzović - 7 

17. Stipan Pejković (napisano Petcovich!) - 10

18. udovica Lucija Kabalina - 7 

19. Ivan Paučin - 12

20. Marko Šodan (Sudan) - 13 

21. Jure Švraguljić - 8

22. Stipan Bašić? (Bassić?) - 7 

23. Mate Šantrić (Sandrich!) - 5

24. Nikola Galiot (Galleott) - 11 

25. Ilija Balić - 7

26. Mate Popović - 16 

27. Grgo Bolčić (Boglicich) - 6

28. Manda Batvić? (Battuich) - 3 

29. Don Mijo Sovuljević - 23

30. Ivan Jurjević (Giugeuich) - 7 

31. Mande Drežović - 2

32. Pavao Burić - 7 

33. Jure Brković (Bircouich) - 4

34. Bariša Dragošević - 4 

--------------------------------------

Svega : 274  osobe   

 

 

                             

3. SLIME

 

A. Grabovčani (li Grabouizani):

 

1. arambaša Bariša Kosor - 8

2. alfir Marko Grabovac - 8 

3. saržent Ivan Vrandečić - 6

4. Jure Mustapić - 8 

5. Mijo Dujmović - 16

6. Duje Mustapić - 5 

7. Ilija Mustapić - 8

8. Mate Mustapić - 4 

9. Ilija Birčić? (Bercich) - 6

10. Petar Borić - 6 

11. Ivan Radanović - 7

12. Ivan Kuso - 9 

13. Ivan Birka (Birčić?) - 13

14. Jure Munitić (Monetich) - 6 

15. Luka Čajkušić? (Caicossich?) - 6

16. Mijo Baletić - 8 

17. Vid Nikolić - 5

18. Stipan Mustapić - 10 

19. Mate Duvnjak? (Dugna!) - 2

20. Marko Seranović - 4 

     B. Slimenjani (Slimegnani): kad stvarno borave u selu (quando effettiuamente habitano in questa villa):

 

1. Pavao Oralj - 9

2. Pavao Utrobičić - 18 

3. Pavao Milunović - 8

4. Marko Martić - 5 

5. Stipan Mišunjević (Missuneuich) - 7

6. Mate Dovičić (Douicich) - 6 

7. Luka Galiot - 4

8. Mijo Petković - 5 

9. don Pavao Martić - 3

10. Mare (Margherita) Agustinović - 3 

11. Ana Agustinović - 3

12. Kate Filipović - 2 

13. Ana Šarićeva (Sarischiera!) -  2

14. Mare (Margherita) Agustinova - 3 

15. Ana Šarić (Sarich)[5] - 2

16. Klarica Ćoković (Chiohouich) - 1 

 

 

C. Proložani (li Prolozani): 

 

1. arambaša Jure Ravlić - 8 

2. Luka Badur (Badur) - 3

3. Šimun Kovačević - 3

4. Jure Slipčević - 3 

5. Petar Slipčević - 6

6. Mijo Šudan/Šodan? (Sudan) - 4 

7. Petar Vidović - 10

8. Jure Čikeš? (Cehis ili Cehes?) - 3 

9. Martin Tunošić - 4

10. Pavao Komunević/Komušević?

   (Comuneuich ili Comusseuich?) - 6 

11. Andrija Tunjac - 4

12. Vid Abazović - 7

13. Ilija Ribičić - 6 

14. Jure Papričić - 5

15. Marko Lej (Lei) - 5 

16. Luka Kraljević - 2

17. Petar Škobaljević - 8 

18. Stipan Rakuš? (Raguseo) - 2

19. Vid Rakušić (Ragusich) - 4 

20. Mihovija Brikavčić - 5

21. Nikola Ravlić - 10

------------------------------------------------- 

Svega na Slimenu 337 osobe

 

            U spomenutom dokumentu slijedi nakon toga popis starješina onih obitelji koje su stigle iz Vinjana. Za njihov je smještaj bilo određeno novo selište između Slimena i Brela Gornjih na potezu od Avale i Poletnice do mora u Vrulji, koje je tek trebalo osnovati, a bilo je nazvano Stupi (49 obitelji s ukupno 382 osobe). Zatim je tu dugi popis Zagvožđana s nešto malo Ričičana i Duvnjaka naseljenih u Brela Gornja i Donja, kojima je sasvim na kraju pridodano i trinaest kuća breljanskih starosjedilaca, svega skupa 815 osoba u 127 obitelji. Napokon je naveden ukupni zbroj doseljenika i starosjedilaca nastanjenih u tih pet sela, svega skupa 2.101 osoba. Ovdje ne navodimo pojedinačne podatke za ta sela, jer su udaljenija od Kučića. Dodajemo još samo tekst potvrdnice mletačkoga općeg upravitelja Dalmacije, koja u hrvatskomu prijevodu glasi ovako:

 

            "Dne 27 lipnja 1686. - Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Cornaro, vitez, opći providur, pošto je razmotrio gore navedenu dodjelu koju je izvršio gospodin Juraj Calergi, službenik zadužen od njegove Preuzvišenosti, odobrio ju je vlašću svoga generalata naređujući da zagorci i ostali u njoj navedeni moraju skupa živjeti u selima koja će oni formirati, kako bi držeći se zajedno mogli sebe braniti i priskočiti u obranu one granice. Neke svi gore navedeni privremeno uživaju dobra određena u toj dodjeli s tim da se primjeren dio daje i njihovim župnicima. Zasad nisu dužni nikomu davati dio plodova s naslova vlasništva sve dok dužd ne riješi pitanje vlasničkih prava u korist države ili drugih koji su na temelju turskih feudalnih dodjela ili s kakvih drugih naslova ta prava dosad uživali."

 

Zaključne napomene

 

            Očito je da spomenuti mletački činovnik Grk Juraj Calergi nije uspio sva prezimena točno zapisati. Tomu se ne treba čuditi, jer je on kao stranac, sasvim nevješt hrvatskomu jeziku, slušajući ta prezimena od onih koji su mu ih kazivali, ponekad prečuo po koji glas ili zamijenio jedan za neki drugi njemu sličan. Dodatne pogreške zacijelo je napravio i mletački činovnik koji je to poslije prepisao s Calergijevih listova u knjigu odluka općega providura Cornara.

Prema tomu za neka od tu zapisanih prezimena s pravom se može pretpostavljati, da su ustvari drugačije glasila. Ali kako? Do sigurnog zaključka o pravom obliku moguće je doći samo u slučajevima za koje se identifikacija može utvrditi provjeravanjem u sačuvanoj izvornoj građi tako da se za nju nađe izričita potvrda. Ponekad je, dakako, opravdano i nagađati, s većom ili manjom vjerojatnošću, kako je neko od tih prezimena zapravo glasilo i gdje se poslije održalo, ali opet ne nasumce, nego tražeći za svaki takav slučaj stvarni oslonac u izvornoj arhivskoj građi. Taj je zadatak, očito, delikatan i vrlo zahtjevan.

Calegri je ipak, to treba naglasiti, u većini slučajeva prezimena točno zapisao, što potvrđuju mnogobrojni upisi uneseni bosančicom na hrvatski način u stare matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Kučiće-Vinišće i Žeževica-Zadvarje, a isto tako u spomenuta stanja duša iz g. 1725. Calergijev talijanski način pisanja dade se bez većih teškoća sa svom sigurnošću prenijeti u naš hrvatski, osim u onim prilično rijetkim slučajevima u kojima je poneko slovo nejasno napisano pa su moguća različita čitanja.

 

U tri sela Calergi je napose popisao starosjedilačke obitelji: 10 njih u selu Kučiće (po jedna Vukasović, Arstić, Dujmović i Zebičić, dvije Grguričić i četiri Srdanović), 16 na Slimenu (po jedna Oralj, Utrobičić, Milunović, Mišunjević, Dovičić, Galiot, Petković, Filipović i Čoković, po dvije Martić i Šarić, po tri Agustinović) i 13 u Brelima (po jedna Bujenović, Pilipović, Bulić, Blažić i Binov, tri Klarić i pet Ursić). I u tim je selima navedeno daleko više doseljeničkih obitelji: u Kučićima 25, na Slimenu 42, a u Brelima čak 112. Zanimljivo je da su mletačke vlasti za seoske glavare i ostale dužnosnike u svim tim selima postavile doseljenike. Samo u Brelima uz aranbašu, alfira i sarženta izabrane iz redova doseljenih Zagvožđana starosjediocima je dan za sarženta jedan od njih: Stipan Klarić. Vinjanskom vođi Cvitiću stavljen je dvostruki naslov: "knez aranbaša" (conte capetanio), a svi ostali glavari oslovljeni su samo s "aranbaša" (capetanio).

            Treba svakako spomenuti još i to, da se tada osnovano selo Stupi za prihvat izbjeglica iz imotskoga sela Vinjani nije održalo. Smješteno između zapadne granice sela Brela i istočne granice sela Slimena imalo je vrlo skučeno područje, a moralo je udomiti 382 osobe. U toj uskoj dolini koja se proteže od Avala i Poletnice do Dubaca i mora dobili su, čini se, istu mjeru plodne zemlje po svakoj osobi kao i ostali u drugim sela, ali tu, očito, nije bilo dovoljno pašnjaka za njihova stada, a stoka ("blago") za sve seljake u zagori bila je zaista najveće blago i bogatstvo bez kojega se život naprosto nije mogao zamisliti. Zacijelo je taj nedostatak nagnao Vinjančane da napuste spomenuto selo, čim se pružila prigoda za siguran povratak u njihov rodni kraj. Oni koji su ostali pridružili su se poslije selu Žeževici-Zadvarju kojemu je zato pripadalo cijelo područje bivšega sela Stupi s izlazom na more ispod Dubaca. Žeževačko stanje duša iz g. 1727. od vinjanskih prezimena izričito navodi samo Cvitiće (2 obitelji), ali tu se zacijelo krije još koja obitelj pod nekim u međuvremenu promjenjenim prezimenom.

Izbjegličke obitelji naseljene g. 1685. u stara sela Vinišće (danas Svinišće), Kučiće, Slime i Brela bile su bolje zbrinute s obzirom na ispašu stoke, ali plodne zemlje nije bilo toliko da bi mogla osigurati dovoljno sredstava za život tolikome broju ljudi, jer je rada ratarstvo u zagorskom dijelu Dalmacije bilo sasvim primitivno. Doseljenike je i bez toga privlačio njihov rodni kraj, pogotovo kad je i on napokon bio oslobođen od turske sile. Zato se većina njih vratila onamo, tko prije, tko poslije. U početku tzv. II. morejskog rata (1714.-1718.) opet se u većem broju bježalo prema moru, pa potom, u prvim godinama poslije povlačenja Turaka iz Imotskoga (Turci su tu važnu tvrđavu izgubili 2. VIII. 1717.), kretalo opet natrag. Kad su mletačke vlasti nakon povlačenja nove granice s turskim carstvom (današnja republička granica Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom) na novostečenom području dijelile zemlje seljacima na obrađivanje, neke su se veće obitelji, ili točnije rečeno kućne zajednice, tom prigodom razdijelile tako, da je jedan od braće sa svojom užom obitelji ostao u novomu boravištu, a ostali su krenuli u stari zavičaj. Jedni i drugi živjeli su poslije g. 1717. pod mletačkom vlašću te su od nove države dobili određene površine obradive zemlje na trajni plodouživanja i pravo na korištenje općinskih pašnjaka, dakako, sve to pod određenim uvjetima.

U Svinišćima su g. 1725., kad je sastavljano stanje duša, i poslije, živjele sljedeće obitelji doseljene iz Žeževice i Katuna: Tavrić (g. 1686. "Tafra"!),[6] Bartulin, Pejković, Brzović, Ćosić, Jurjević, Popović, Bolčić (poslije Terzić), Sovulj (1 osoba, ostali su u međuvremenu prešli u Kučiće), Kalajžić[7] i Balić. Tu više nije bilo Krželja, Šestanovića, Šodana, Švraguljića, Krčića i Santrića. Oni su se tada nalazili samo na svojoj starini u Žeževici i Zadvarju. U međuvremenu su se u Svinišće naselile neke nove obitelji, kojih tu nije bilo g. 1686., kao npr. četiri zagvoško-medovačke: Stupalović (poslije Cerić), Brstilo, Čagalj i Novaković. Za obitelji Zrnčić, Marčušić, Čučulović (poslije Šarić), Mlinarević, Pavičić i Rogošić navedene u spomenutome stanju duša nije moguće sa sigurnošću reći, jesu li i one naknadno odnekud doselile ili su im se u međuvremenu promjenila prezimena. Premda Calergi u tomu selu nije naznačio starosjedilačke obitelji, čini se da je ipak jedna bila, i to Burić koja se javlja u staroj matičnoj knjizi pod prezimenom Lučić već u prvoj polovici 17. stoljeća, a oko g. 1700. upisivana je nekad kao Lučić, nekad kao Burić.[8]

Doseljenike u Kučiće Calergi je nazvao Studenčanima, što ipak ne mora značiti, kako ispravno zapaža Vrčić,[9] da su baš svi došli sa Studenaca. Zacijelo je među njima bilo i nekih iz drugih susjednih sela. Od tih doseljeničkih obitelji u Kučićima su g. 1725. živjeli Pervani, Ribičići (poslije Topići), Bošnjaci, Šušići, Tomasovići i Margetići. Tadašnje stanje duša osim starosjedilačkih obitelji navodi još: Bobete, Juričiće, Vukniće (poslije Raboteg), Marunčiće i Šarce. Bit će da su barem neke od njih doselile g. 1685., ali ih Calergijev popis donosi pod drugim prezimneom. Za Kovačiće predaja kaže da su došli iz Prološca. Obitelj Omrčen koja se doselila poslije g. 1686. vjerojatno s Tijarice, dobila je već do g. 1725. novo prezime Radić. Čondići, koji su živjeli u Kučićima od 1685. do oko 1721. navedeni su u radobiljskomu stanju duša iz g. 1727. kao stanovnici sela Ciste i Sviba. Njihova imena navedena u staroj matici župe Kučiće-Vinišće podudaraju se s imenima članova obitelji Periše, Vujice i Mijovila Čondića u spomenutome stanju duša. To je, čini se, jedini slučaj u kojemu je moguća takva provjerena identifikacija imena povratnika u njihov stari kraj.

Od svih grabovačkih i proložačkih prezimena koja je Calergi popisao g. 1686. na Slimenu (ukupno 42 obitelji, a 35 različita prezimena) u slimenskomu stanju duša iz g. 1725. nalazi se samo prezime Kosor. Može se nagađati još za prezime Cvitković, da je bilo alternativno prezime nekih grabovačkih doseljenika, jer se ono nešto poslije pojavilo u Grabovcu kao odvojak Mustapića, dok je na Slimenu nestalo. Ostala prezimena zapisana u stanju duša g. 1725.: Janiš, Lovrić, Romić, Španić i Vučić potpuno se razlikuju i od starih slimenskih prezimena i od doseljeničkih.

            Zaključujući ove napomene, treba još reći to da su u zbijegu u svim selima ispod Zadvarja g. 1686. bile smještene 262 doseljene obiteljske zajednice uz 40 starosjedilačkih. U selu Kučiće bila su 242 doseljenika, a starosjedilaca samo 51. Prema tomu odnos je starosjedilaca prema doseljenima, izražen u postotcima, bio 21,7% prema 79%. Vraćanjem dijela izbjeglica natrag u stari zavičaj taj se odnos donekle izmjenio, ali je svejedno, sudeći prema podacima navedenim u spomenutom stanju duša iz g. 1725., i nakon prestanka tih migracija onih kojima je tu bila starina prema onima koji su pripadali doseljeničkom sloju bilo samo otprilike 42% prema 58% (u Svinišćima niti 10% prema 90%!).

                                                                    

[9]Vrčić, Plemena imotske krajine, Imotski 1990., str. 249.