SREDNJOVJEKOVNO GROBLJE U KUČIĆIMA – NOVO ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE U OMIŠKOM ZALEĐU

            Na dvanaestom/trinaestom kilometru istočno od Omiša cestom koja se kod Radmanovih mlinica odvaja od Cetine i uz strme Brižine uspinje do Smolina stere se pitomi kraj sela Kučića. Izuzetno povoljna mikrotopografija mjesta uklopljenog u brdsko - planinski okvir odvojaka Omiške Dinare s juga i sjevernijih vapnenačkih grebena tzv. Malog Mosora čini Kučiće  plodnom i zelenom oazom u širem  orografskom slivu Cetine. S otvorenim obzorom prema Podgrađu i krškoj zaravni od Katuna do Zadvarja, ta nekompaktna izdužena udolina s rasutim malim poljima i zaseocima smještenim u zaklonici brdske kose s juga, upravo odražava optimalne okolnosti potrebite za organizaciju života i razvitak naselja.

U izuzrtnoj ravnoteži prirodnih elemenata: plodnog flišnog tla i nekontrastnih mikroklimatskih uvjeta zacijelo su stvorene temeljne predpostavke za stalno naseljavanje toga kraja već u davnoj prošlosti. Sve će to utjecati kasnije na uključivanje prostora današnjih Kučića u aktualne tijekove života i događaja u lokalnoj povijesti toga kraja. Tako za srednjevjekovne Kučiće saznajemo već davne 1315. godine[1] u povijesnoj listini kneza Jurja II Šubića. Povlastice spomenute u toj ispravi, a koje knez Juraj daje omiškoj općini (“comunitas Almissi”) odnose se i na žitelje nekadašnjih Kučića, zabilježenih u listini pod nazivom Cuchani (... Et has omnes libertates et gratias volumus etiam quod Cuchani, Yfnien/ses/, Rogosnicen/ses/, Brolanen/ses/ et alii intra ipsorum positi metas habeat pleno iure).

            Međutim taj usamljeni, zasad poznati nam povijesni podatak, nikako ne može zadovoljiti naše potrebe i želje za poznavanjem povijesti i baštine toga kraja. Svi segmenti života u prošlosti nisu ostali zabilježeni samo perom u pisanim povijesnim vrelima, a i oni su najčešće veoma skromni i nedostatni da pruže cjelovitiju sliku o prošlim vremenima. Stoga nam preostaje da arheološkom detekcijom nadomjestimo mnoge u nama nataložene nepoznanice ne bi li time razina naših spoznaja u širim i pojedinačnim segmentima bila kvalitetnija i znanstveno utemeljena. Premda je, moramo na žalost priznati, okolnost neprimjerene devastacije jednog povijesno - arheološkog lokaliteta u Greblju u Kučićima pokrenula arheološke zahvate na tom dijelu omiškog zaleđa, vjerujemo da će naredne arheološke akcije uslijediti u omiškim stranama, od Poljica do Katuna, kao planski i sustavni projekti istraživanja kulturne baštine. Tu se kriju svjedočanstva o našim korjenima, tradiciji i svemu onome što nam je za milenijskih trajanja u tom dijelu povijesnog hrvatskoga tla u materijalnoj i duhovnoj sferi dalo osobit civilizacijski biljeg.

            U Kučićima, za arheološke registre posve nepoznatom i neistraženom kraju, zabilježen je početkom rujna 1992. god. prvi zamah “arheološkog trnokopa”. Dogodilo se to na položaju zvanon Greblje na kojemu su arheolozi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita i Muzeja grada Omiša zajedničkom akcijom i suradnjom prišli sondiranju i zaštiti srednjovjekovnog groblja. Sondažnim istraživanjima na Greblju utvrdilo se postojanje većeg naseobinskog groblja iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka koje, prema sadašnjim rezultatima u istraženom dijelu  lokaliteta nije starije od 12. ni mlađe od 14. st. Na njemu su se ukapali žitelji obližnjeg srednjovjekovnog sela, jednog od više naseobinskih zajednica - zaselaka raspoređenih u široj zoni današnjih Kučića. Groblje se formiralo na dugoj i prostranoj nabrežini (228 m/n), kakve su se inače odabirale za lokaciju ukopišta, koja se pruža od zaseoka Radići u pravcu istoka uzduž asfaltnog puta kroz mjesto. Lokalitet je obilježen specifičnim toponimom “Greblje” u kojemu se odražavaju osobitosti terena vezane za postojanje tragova nekog starijeg ukopišta. Danas je taj prostor zarastao u raslinje mladog hrasta, graba i bora, a prema kazivanju mještana još 50-ih i 60-ih godina kamene poklopnice grobova bile su velikim dijelom vidljive na površini, kojom prilikom je jedan od mlađih mještana pretraživanjem groba na sjeverozapadnoj padini Greblja pronašao par većih jednojagodnih naušnica.

            Arheološka istraživačka kampanja na Greblju uslijedila je nakon vijesti o ugroženosti lokaliteta prouzročenim većim graditeljskim zahvatima i prekopavanjem terena u dijelu arheološke zone. U mjesecu travnju, naime, privatni mesar Raboteg, vlasnik dijela zemljišta sa sjeverne strane lokaliteta, teškom je mehanizacijom otklonio veću površinu terena i naknadno podigao veći gospodarski objekt, te probivši prilazni put preko lokaliteta spojio spomenutu površinu s glavnim asfaltnim putom. Tim radovima potpuno je uništen i izmijenjen prvotni izgled lokaliteta na sjevernoj strani pri čemu je znatno devastiran i veći dio samog centra srednjovjekovne nekropole. Prema kazivanju očevidaca radi se čak o broju od tridesetak uništenih grobova. Očevidom stanja na lokalitetu od strane stručnjaka Muzeja grada Omiša, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture te Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita registrirani su preostaci još deset sasvim razorenih kamenih grobova s osteološkim ostacima u postojećim zemljanim profilima. No, unatoč velikoj devastaciji arheološkog areala, a u cilju dobijanja jasnije slike o tom arheološkom lokalitetu, bilo je nužno provesti zaštitna i sondažna arheološka iskopavanja na preostalom prostoru, navlastito na zapadnoj i južnoj padini lokaliteta gdje se još pruža veliki dio srednjovjekovnog groblja.

            Probna sondiranja su stoga započela na dijelu terena za kojega se moglo pretpostaviti da predstavlja preostatak središnjeg grobljanskog prostora. Iskopavanja su provedena na dva grobljanska sktora (125 m²): zapadnom i sjevernom tj. sjeveroistočnom u kojima su ukupno istražena dvadeset i tri groba. Iskopavanja su pokazala da se radi o jednoslojnom groblju jer u okomitoj stratigrafiji ne dolazi do preklapanja grobova. Isti su raspoređeni u redove što je karakteristično za srednjovjekovna groblja i dosta su pravilno orjentirani u pravcu istok-zapad. Ukopi i vanjska kamena grobna konstrukcija maksimalno su se prilagođavali konfiguraciji terena korištenjem prirodno uslojenog kamenja (brušnjaka, modraca) za obložnice grobova. Svi istraženi grobovi imaju kamenu konstrukciju kojom je zemljana grobna raka bila omeđena. Na oba istraživana sektora prevladavaju pravokutni, dosta uzduženi oblici grobnih konstrukcija načinjenih od nepravilnih, tanjih ili debljih kamenih obložnica i pločastih poklopaca. Istovjetnom strukturom zidanja odlikuje se također i jedini zasad otkriveni grob ovalnog oblika (gr. 22). Tom grobu pripada i polukružni nadgrobni vijenac načinjen od jednog reda nepravilno oblikovanog kamenja postavljenog iznad grobnih poklopaca. Pokojnici su bili ukapani izravno u sloj laporaste zdravice s glavom na zapadu i trupom usmjerenom ka istoku. Većinom su to pojedinačni ukopi, dok je u pet grobova registrirano više ukopa. Veoma signifikantan za valorizaciju groblja je i položaj ruku pokojnika. Tako u zapadnom sektoru prevladavaju ukopi s rukama pokojnika položenim uz tijelo, dok su u sjevero/sjeveroistočnom segmentu odrasli pokojnici bili polagani u grob s obje podlaktice blago položene na karlici, a primjerice istodobno pokopano dijete s obje ruke uz tijelo.

            Osim spomenutih općih elemenata koji pružaju uvid u vanjski izgled i tipologiju groblja, važno je podvući pronalaske keramičkih ostataka koji su pratili otkrivanje pojedinih grobova i to poglavito u sjevernom sektoru. Zdrobljeni, naime, ulomci glinenih posuda pronalazili su se grupirani mahom nad kamenim grobnim poklopcima i predstavljaju materijalne relikte onodobnih pogrebnih običaja, pojave koja se često uočava u horizontu nekropola razvijenog i kasnog srednjeg vijeka na tlu srednje i sjeverne Dalmacije te njihovom širem zaleđu. Nalaze s Greblja sačinjavaju ulomci crvenosmeđih i sivocrnih glinenih posuda grube fakture i lošijeg pečenja, mahom lonci rađeni na primitivnijem kolu s mjestimičnom ručnom doradom. Riječ je o tipovima bikoničnih lonaca s profiliranim, blago izvučenim obodom, većeg ili mjanjeg recipijenta, bez ukrasa.

            Međutim, arheološki nalazi u zatvorenim grobnim cjelinama ipak najbolje određuju okvirno vremensko-kulturnu pripadnost groblja razdoblju razvijenog srednjeg vijeka. To je pokretni kulturni inventar registriran u osam od dvadeset i tri otkopana groba, a u grobove je dospio zajedno s pokojnikom kao njegov osobni pribor. On u cijelosti pripada nakitnoj skupini, navlastito naušnicama. Prevladavaju tipovi običnih, većim dijelom srebrnih karičica nađenih u parovima ili pojedinačno. Kao jednostavni zanatski proizvod ta nakitna grupa odlikuje se osobitom brojnošću i izuzetno dugim kontinuitetom upotrbe. Stoga će za vremensko opredjeljivanje istraženog dijela groblja zasigurno biti najzanimljiviji nalazi para srebrnih naušnica s tri granulska koljenca i par srebrnih trojagodnih naušnica. U oba slučaja riječ je o primjercima već razvijenih oblika nakita koji u tipološkoj skali srednjovjekovnih naušnica uglavnom odgovaraju inačicama najbrojnije zastupljenima u ženskim grobovima na srednjovjekovnim grobljima 13. i 14. st., poput nalaza s nekropole u Maljkovu kod Sinja, Cetini, Biskupiji kod Knina i sl. Uz već otkrivene trojagodne naušnice s obližnjeg prostora Poljica: u Žrnovnici-Gračac i u Gatima, par srebrnih trojagodnih naušnica iz Kučića pridružuje se opsežnoj zbirci srednjovjekovnog nakita toga tipa - najraširenijoj vrsti naušnica u srednjovjekovnim grobljima na prostoru sjeverozapadnog Balkana od kraja 13. i u 14. st. Izrađivali su ih zlatarski obrtnici u dalmatinskim gradovima u nemalom broju za potrebe žitelja šireg jadranskog zaleđa, Hrvatske i Bosne, te su poradi toga i nazivane “slavenskima”, kako je to već zabilježio dubrovački notar 1347. god. (cercellis de argento slavoneschis...).

            Premda su ovim redcima skicirani rezultati jednog manjeg arheološkog zahvata sondažne naravi, vidljivo je da se kulturna pripadnost i vrijeme uklapaju na lokalitetu Greblje već sada mogu okvirno ocrtati. Prema općim odlikama groblja na oba istražena sektora, te nalazima izvan i unutar grobova može se pretpostaviti da grobovi sjevernog, tj. sjeveroistočnog, segmenta pripadaju poslijednjem sloju ukapanja, što znači okvirno do sredine 14. st. čemu je prethodila jedna dugotrajnija faza ukapanja tijekom 13. st. i kojoj se tek ušlo u trag otkrivanjem grobova u zapadnom sektoru.

            Groblje na Greblju suvremeno je srednjovjekovnim ukopištima koja se formiraju pored crkvenog objekta, tj. aktivna su u vrijeme već ustaljene prakse ukapanja na crkvenim grobljima. Kulturni inventar zastupljen u tim srednjovjekovnim nekropolama srodan je ili istovjetan pokretnoj kulturnoj gradnji s groblja na Greblju. U tom kontekstu srednjovjekovno groblje u Kučićima trebalo bi topički povezati uz Mijovilišće - položaj u samom prirodnom nastavku Greblja koji bi zbog toponimijskih konotacija sugerirao postojanje crkvenog objekta, uz kojeg bi se mogao tumačiti i  razvitak samog groblja. Stoga je otkriće srednjovjekovnog ukopišta u Kučićima važna karika u kontinuitetu života naselja u prošlosti u cjelini, a čiju ćemo sliku nastojati definirati narednim sustavnim arheološkim istraživanjima. No, ipak i taj mali otkriveni segment već može dijelom oslikati profil društvene zajednice koja je bila nastanjena u blizini groblja i koja je svoje pokojnike ukapala na Greblju od 12. do 14. st.

            Za nas je u ovom trenutku važno da smo otkrićem groblja davnih, srednjovjekovnih žitelja Kučića ušli u trag takvim arheološkim ostacima koji odražavaju suvremene tijekove materijalne kulture šireg srednjojadranskog priobalja i njegova zaleđa u razvijenom srednjem vijeku. Posebice iz razloga što sugeriraju jednu otvorenost primanju utjecaja iz gradskih izvorišta, navlastito Omiša koji se u to vrijeme razvija u političkom i kulturnom ozračju hrvatskih feudalaca i knezova Šubića.  

[1] DIPLOMATIČKI ZBORNIK Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (uredio Tadija Smičiklas), sv. VIII, listine godina 1301-1320, Zagreb 1910, str. 394.

Na taj vrijedan podatak upozorio me voditelj Nadbiskupskog arhiva u Splitu gospodin dr. Slavko Kovačić, zavičajem iz Kučića, te mu se i ovom prigodom toplo zahvaljujem.

                                                                                                                                                           Zov rodnih ognjišta, 1999. br.1 (8)