U prva dva broja Zova rodnih ognjišta rečeno je prilično toga o najstarijoj matičnoj knjizi naše župe, o njoj kao važnom “spomeniku” i o njezinu sadržaju općenito[1], a posebno samo o onom dijelu u kojemu su podaci o imovini stare župe Kučiće-Vinišće, njezinih crkava i bratovština.[2] 

Ostaje da se nešto kaže i o glavnim dijelovima te knjige, a to su upisi “od karšćenja dice", "od matrimonija ili rote" (vjenčanja) i "vjernih martvih zapisanije". Za ovaj broj o pvom od tih dijelova u kojemu su podaci o krštenicima iz razdoblja turske vladavine.            

  Odmah na početku ovoga prikaza treba reći da su naši stari glagoljaši u formuliranju tih upisa vrlo rano slijedili neki uhodani način, koji nije bio strogo ujednačen. Svoju težnju za slobodnijim biranjem pojedinih izraza i rasporeda riječi nisu uspijevali sasvim zatomiti ni nakon objavljivanja reformiranoga Rituala rimskoga, tiskanog g. 1640. u Rimu latinicom u redakciji isusovca Bartula Kašića, u kojemu su bili navedeni službeni hrvatski obrasci za sve tri vrste matičnih upisa.[3]

Gradsko svećenstvo i župnici franjevci koji su se služili latinskim izdanjem Rimskoga obrednika, a matične knjige vodili latinskim ili talijanskim jezikom nisu se ni morali obazirati na hrvatske obrasce donesene u spomenutom hrvatskom Ritualu. Morali su to činiti župnici glagoljaši, koji su se u vođenju matičnih knjiga tada jedini služili hrvatskim jezikom. Splitski nadbiskupi uporno su zahtjevali od svojih župnika glagoljaša da se doslovno drže tih obrazaca, ali  oni su i dalje, usprkos prigovorima, dugo zadržavali tradiciju kraće i donekle slobodnije formulacije. 

Najstariji upisi           

 Najstariji matični upisi podataka o krštenicima u staroj kučićkoj matici prepisani su iz još starijega "libra kršćenja dom Andrije Jurkovića". Prva dva glase:            

 1622. setembra na 27. - Dom Andrija Jurković krsti sina Jurja Sardanovića i Gašperinina /imenom/ Pavla. Tako rojen po matrimoniju. I bi kum Ivaniš Dujmović i Kate Žena njegova. U S/vetom/ Luci.         

    1623. oktebra /!/ 5. - Dom Andrija Jurković krsti sina Jurja Sardanovića i Gašperinina komu ime Frančisko, koji bi rojen po zakonu mat/rimonija/. I biše kumovi do/n/ Marko[4] Kadić i Kate žena Ivaniša Dujmovića.        

      Nakon tih dvaju upisa, nešto niže, napisana je napomena: "Odovle počinje libar i pisanije do/n/ Marka Kotrmanića ili Kadića, kapelana Kučić i Vinišć". Dva retka te napomene uvučena su malo nadesno, da bi don Marko dobio dovoljno prostora za crtež ruke s ispruženim kažiprstom, usmjerenim prema gore, kojim je htio upozoriti čitatelja na početak svojih upisa, koji su, dakako, kao i don Andrijini prvotno bili pisani u “staromu libru”, odakle je on g. 1637. sve skupa prepisao u novi, do danas sačuvani, “Libar općeni”. Njegov prvi upis glasi:1624. juna 16. - Ja do/n/ Marko Kotrmagnić krstih kćer Jurja Ivanova i Katinu Mandalinu. Rojena po zakonu matrm/o/ni/i/ja. Kumovi: Stipan Pavlićević i Bare Mihovilova Dujmović. U S/vetom/ Luci.           

 Dobro je ovdje naglasiti da pri tom upisivanju podataka o roditeljima nije bio običaj navoditi rođeno prezime majke ili neki naziv za njezin rod. Dapače, u starije vrijeme nije se baš uvijek navodilo ni očevo prezime. Primjer za to je i gornji don Markov upis u kojemu on piše, da je krstio "ćer Jurja Ivanova i Katinu", a tako i don Andrijin upis od 12. X. 1625. o krštenju Ivana “sina Tadije Grgureva”. Tako je don Marko postupio i kad je zapisivao podatke o krštenju koje je mjesto njega obavio poljičko-radobiljski dekan (vikarij) Do/n/ Mikula Bašić.

Taj upis glasi:1645. marča na 13. - Krsti Do/n/ Mikula Bašić, vikarij po/ljički?/ divičicu kćer Jure Radoševa, Jelinu. Rojena po zakonu matrmonija. Kumovi Jure knezov Srdanović i Jako žena Ivana Škaričića u Blažene Gospe.”                  

      U ovomu i nekim drugim slučajevima o majci nije naveo nikakav podatak, čak ni njezino osobno ime! Kumu i kumi ovdje je naveo imena i prezimena. Za kuma je dodao i to da je “knezov”, očito, zbog toga što je tada u Srdanovića bio još neki Jure pa se tom oznakom kuma moralo pobliže odrediti, a tako su ga nazivali i u selu.           

  Nakon što je u g. 1624. župnikovao don Marko, sljedeće je 1625. godine za župnika opet izabran don Andrija Jurković. On je 27. rujna 1625. krstio "sina Tadije Pavlićevića, Pavla" kojemu su kumovali "Jure knezov" i "Klara žena knezova, Srdanović", a 12. listopada iste godine "sina Tadije Gargureva, komu ime Ivan". Malomu Ivanu kumovali su "vojvoda Gargo Sardanović i Klare knezova Sardanović". Sljedeće 1626. godine župnikom je postao don Marko, koji je onda 10. studenoga krstio "sina Ivaniša Vukasovića, Gargura", a 10. prosinca “sina Pave Sardanovića komu ime Jura”.           

Dakle opet, prezimena sad pišu, a sad ne pišu. 

Oblikovanje kučićkih prezimena          

  Tomu se ne treba čuditi, jer do tada su stalna prezimena bila rijetka. Ustaljivala su se polako tijekom 17. i 18. stoljeća i to upravo susljednim upisivanjem osobnih podataka u matične knjige. Župnicima koji su te knjige tada vodili samo za crkveno područje - država se za to nije posebno zanimala - bilo je bitno da u matičnim upisima navedu roditelje krštene djece, vjenčanih mladenaca i umrlih župljana onako kako ih se u selu nazivalo. Spomenutoga oca male Mandaline, očito, svi su zvali “Juraj Ivanov”, jer je zacijelo u tomu istom rodu bio još neki Juraj pa ovaj kojemu se krstilo dijete upisivanjem njegova prezimena (ako ga je uopće već tada imao u stalnom obliku!) i onako ne bi bio dovoljno određen. Isti je slučaj s ocem male djevojčice (divičice) Jeline “Jurom Radoševim”.[5]    

          Uostalom i sada se u svakom manjem mjestu istoimene odrasle ljude iz istoga roda najlakše razlikuje po očevu osobnom imenu, zanimanju ili nadimku. Sve do nedavno se i u našemu selu mnoge ljude određivalo na taj starinski način, pa smo svi znali tko je to Marinko Vickov, Branko Joskićev, Bože Lukin, Bože Kovačev i td., da ovdje ne navodimo brojne nadimke koji su u ovakvim slučajevima zamjenjivali očevo ime (Karasanov, Virdusov, Glavarov, Lugarov). Koji put se ljude označavalo po majčinu imenu, osobito, ako je ona ostala udovicom s nedoraslom djecom pa se sama morala za njih brinuti. Tko se od nas starijih ne sjeća skromne i izrazito dobre žene Pere ud. Jakova Vukasovića iz Mačkovca i sina joj Pave, kojemu nikad nitko nije spominjao prezime nego je dovoljno bilo reći Pave Perin i svi su znali na koga se misli. Ponekad se tako uz nečije ime navodilo očevo i djedovo ime skupa (ponekad babino), ili nadimak u različitim kombinacijama, npr. N. Miška Žižina, N. Joze Rožina i td. Zapravo “privatno” su nas u selu, a posebno unutar pojedinih “konšiluka”, sve na taj način zvali i razlikovali.           

  Od takvih “privatnih” naziva i nastala su prezimena, većina baš po imenu nekoga davnoga oca, manje po njegovu zanatu i po nadimku. Takova je postanja i većina kučićkih prezimena, ali o tom po tom. Uhodavala su se polako. Nije bio rijedak slučaj da su se u međuvremenu više puta mijenjala, ili da su mijenjala početni oblik, dok nisu postala sasvim stalna. Do toga ustaljenja došlo je u doba austrijske vladavine. U skladu s austrijskim zakonom o matičnim knjigama proglašenom g. 1817. moralo se pisati u njima i svim drugim dokumentima samo službena prezimena. Od tada pa sve do 1948. župnici su vodili matične knjige prema novim tabelarnim obrascima u isto vrijeme za crkvene i za državne potrebe, a točnost upisa morale su od vremena do vremena provjeravati crkvene i državne vlasti. Ako je netko svoje prezime želio mijenjati, morao je napraviti zahtjev i dobiti odobrenmje viših vlasti. 

Praznina u matici krštenih između godina 1626. i 1643.           

Čudno je da iz staroga sveščića (kvatirna) u novu matičnu knjigu, koju je don Marko započeo g. 1637, nakon navedenih krštenja iz g. 1622-1626., nije prepisan nijedan slučaj krštenja obavljen u godinama 1627-1637. Toliku prazninu je zaista teško protumačiti, jer u desetljećima prije izbijanja kandijskog rata (počeo 1645.) vladao je u tomu kraju mir, pa se rješenje te zagonetke ne može protumačiti nerađanjem zbog možebitne raseljenosti pučanstva. Moglo bi se pomišljati da su tadašnji župnici (ne zna se, jesu li to više bili don Andrija i don Marko!) zanemarili vođenje matica. Međutim, nitko nije upisan ni u godinama 1637-1642, kad je župnikovao don Marko, začetnik novoga libra, uredan i ugledan svećenik.            

Sela Kučiće i Vinišće bila su tada zaista vrlo mala, čemu je uzrok bio, bez ikakve dvojbe, davno raseljenje u vrijeme turskih provala i pustošenja između sredine 15. i početka 16. stoljeća. Nakon što je u ovomu kraju uvedena redovita turska vlast, moglo se prilično sigurno živjeti, dakako, ako se plaćalo određene poreze i namete sultanu, davalo određeni dio prihoda agi. Međutim, oni koji su bili dalje odselili i drugdje se nekako smjestili i snašli teško su se više vraćali natrag. Zbog toga je u vremenu o kojemu govorimo u oba sela bilo vjerojatno samo dvadesetak kuća.[6]

Tako baš i nije nemoguće da se u malom broju mlađih obitelji nekih godina, pa i tijekom više godina zaredom, ne bi nitko rodio. Međutim razmak od punih 16 godina ipak je za takvu mogućnost prevelik.  

 Upisi u godinama 1643-1646.           

 Župnik don Marko Kotromanić upisao je u godinama 1643-1646. podatke o desetorici krštenika. Od tih upisa dva su iz g. 1643, jedan 1644, šest 1645. i jedan 1646.

Prvi glasi:1643. aprila na 20. Ja do/n/ Marko Kotrmagnić krstio sam ditića sina Jure knezova Sardanovića i Jerčina, pravo rojena u matrmoniju i bi mu ime Marko. I biše kumovi pop dom Ivan, kapelan Rogoznice, i Kate žena Jurja Pavlićevića od iste parokije Kučić u crikvi S/vetom/ Luci.           

  Drugi slučaj iz te godine bila je kćerkica “Ivana Lučića i Klarina iz Svinišć” čije osobno ime nije napisao. Ona je krštena 25. V. 1643. u “U crikvi s/vete/ Gospoje na Svini/šći/”. Ti su Lučići (potomci nekoga Luke!) nastavili žijeti u Svinišćima i nakon kandijskoga rata, jedini od starenika, i održali se pod naknadno ustaljenim prezimenom Burić sve do najnovijih vremena. Sva ostala sviniška plemena doselila su se nakon izbijanja I. morejskog rata (1684-1699) uglavnom iz Žeževice i Katuna, manjim dijelom s područja ondašnje župe Zagvozd (u nju je spadao i Medov Dolac!).         

   Za bolje poznavanje problematike nastanka prezimena može dobro poslužiti i prvi od šest upisa iz g. 1645:1645. jenvara na 23. - Ja do/n/ Marko Kotrmagnić krstih sina Matija Ivaniševa Vukasovića i Anina komu ime Pava. Pravo rojen po matrmoniju. I biše kumovi vojvoda Gargo Sardanović i Jele žena njegova Sardanović. U c/rkvi/ S/vetom/ Luci.          

  U navedenom slučaju upisane su za krštenikova oca dvije oznake: očevo ime (Ivaniševa) i prezime (Vukasovića). Postojala je mogućnost da tada kršteni Pavao i njegovi potomci dobiju poslije po djedu Ivanišu prezime Ivanišević. To bi se možda bilo i dogodilo da je u Vukasovića bilo više mladih ljudi s imenom Pavao, pa da je onda takvim dodatnim nazivanjem trebalo u selu razlikovati njih i njihove potomke od potomaka nekoga drugog Pavla Vukasovića.          

  Podaci o posljednjem krštenju koje je obavio don Marko ovako su zapisani:1646. marča na 12. - Do/n/ M/a/rko Kotrmagnić krstih sina Jure Kovača i Klaričina komu ime Ivan. Pravo rojen po zakonu. Kumovi knez Jure Sardan/ovi/ć i Jele vojvodina. U crikvi B/lažene Gospe na Svinišćih. 

Nakon turske odmazde i rasula župe sv. Luke        

    U staroj matici nema podataka o krštenicima od 12. ožujka 1646. sve do 11. lipnja 1659, a upisi su i nakon toga sve do g. 1688. vrlo rijetki. Dakle u prvih 12 godina nijedan krštenik, a onda tijekom daljnjih 30 godina samo deset njih ukupno.          

   Uzrok tolike praznine i zatim malobrojnosti ovoga puta je dobro poznat. Turska vojska je g. 1648. ognjem i mačem poharala selo osvećujući su Kučićanima zbog toga što su se skupa s plemstvom i pukom ostalih mjesta starohrvatske župe Primorje bili otrgli ispod njihove vlasti pa podložili Mletačkoj Republici.[7]

Oni koji su preživjeli te strahote našli su spas u bijegu preko brda u Omiš i dalje. Po svemu sudeći za punih deset godina nije se nitko od tih izbjeglica usudio vratiti i nastaniti na svojoj opustošenoj djedovini. Međutim, ratne su se operacije vodile s promjenjivom srećom, pa su i Turci s vremenom postali mekši. Odgovaralo im je da se odbjeglo pučanstvo vrati pa opet počne plaćati poreze i dažbine.

Tako su se stvorili uvjeti za povratak, ali Kučićana i Svinišćana se, očito, vratilo vrlo malo, toliko malo da više nisu mogli imati svoga posebnog župnika nego je njihovu opustjelu župu neko vrijeme posluživao rogoznički župnik don Petar Stupalović, kako je već stigao. Dolazio je preko planine vjerojatno samo na pojedine blagdane. On je u godinama 1659-1664. tu krstio svega skupa petero djece. Evo prvoga od tih upisa:U godišće Gospodinovo 1659. dan 11. zujna. - Ja don Petar Stupalović, kurat Rogoznice i Kučić, krstih Barbaru kćer Petra Juraševa. Materi jo/j/ ime Mandalina. Kumovi su bili Ivan Garguričić i Jerka kneza Jure Sardanovića žena.          

  Kučiće i sva okolna mjesta ostala su i nakon toga rata pod turskom vlašću. Uspostavljeni mir na tursko-mletačkoj granici ipak je omogućio dolazak redovitoga župnika u selu. Bio je to don Andrija Carević iz Ostrvice. On je u dvije godine svoga župnikovanja (1675-1676) krstio četvero djece.

Navedimo podatke o prvomu njegovu kršteniku:Na 1675. aprila na 12. krstih ja don Andrija Carević iz Ostarvice, kurat Kučić, ditića Garge Garguričića. Ime mu Jura, a materi Jele.Kumovi knez Tadija Sardanović, kuma Ana Vukasović.           

 Nakon Carevića za župnika je došao don Marko Ivančić. On je upisao podatke samo o jednom kršteniku i to ovako:1677. Ja do/n/ Marko Ivančić, karsti sina Stipana Arstiće /!/. Ime mu Antić. Kumovi Marko Žubrić, a kuma Ana Vukasović. A materi mu /ime/ Mande Matinića /?/. /Na rubu dodano:/ Na 1677. miseca agusta na 10.           

 To je posljednji upis iz vremena turske vladavine. Nakon toga opet je velika praznina. S novim upisima se počelo nakon punih deset godina prekida. Od g. 1688. upisivalo se redovito sve do razdjeljenja župe na Kučiće i Svinišće, ali o tim upisima sljedeći put.  

                                                                                            

[7] Usp. S. KOVAČIĆ, Stara matična knjiga ..., Zov rodnih ognjišta 1/1995. str. 17.