BROJ POSJETA

359760
Trenutno aktivnih Gostiju: 13 
PODRUČJA ODGOJNIH VRIJEDNOSTI – II.
Autor Prof.dr. Ante Vukasović   
Srijeda, 14 Listopad 2009 08:40

            Jednostrani racionalizam i pedagoški intelektualizam naglašavaju područja ljudskog spoznavanja, a posve zapostavljaju vrijednosnu sferu etičkog rasuđivanja i vrjednovanja; ističu znanje a zanemaruju moralne odlike ljudske osobnosti. Utilitarističko i hedonističko shvaćanje života u postizanju osobne koristi, sebičnosti, lagodna života i uživanja nalaze životni smisao i stavljaju ih ispred svih drugih životnih dobara, ciljeva i vrijednosti. Liberalnoanarhističke, agresivnofeminističke, sekularnoateističke i druge destruktivne ideologije namjerno obezvrjeđuju općeljudske moralne, hrvatske nacionalne, vjerske, kršćanske i poglavito katoličke vrijednosti, zavode i moralno upropaštavaju hrvatsku mladež.

            U takvim okolnostima treba posebnu pozornost pokloniti odgajanju, odgojnim vrijednostima i njegovanju vrijednosnoga doživljavanja u  procesu odgajanja u obitelji, školi i ukupnom životu narodne zajednice. To je bitna značajka duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe. U prošlom broju Zova rodnih ognjišta pisao sam o čovječnosti, smislu za obiteljski život, smislu za društveni život i domoljublje, a u ovom drugom dijelu iste rasprave o područjima odgojnih vrijednosti govorim o razumijevanju među narodima, radu i dužnostima, materijalnim i duhovnim vrijednostima i, naposljetku, o najvišem dobru u ljestvici vrjednota.

 

RAZUMIJEVANJE MEĐU NARODIMA

 

            Kao što domoljublje označuje pozitivan odnos pojedinca prema svome narodu i domovini, razumijevanje među narodima izražava isto tako pozitivan odnos i stav, ali prema drugim narodima, njihovim postignućima i vrjednotama. Izraz je tolerancije i solidarnosti, obilježje suradnje, prijateljstva i međusobna pomaganja, simbol slobode, neovisnosti i jednakopravnosti naroda. Ono je suprotnost šovinizmu, jer istupa protiv nacionalne uskosti, izoliranosti, mržnje i nesnošljivosti prema drugim narodima. Kao pozitivan odnos i izraz razumijevanja među ljudima i narodima etički je posve u suglasju s domoljubljem. Ako su pravilno postavljeni, međusobno se nadopunjuju i potpomažu. Poštena ljubav prema svome podrazumijeva i poštovanje tuđega. Narod to lijepo i mudro kaže: „Tuđe poštuj, a svojim se diči!“ Tako treba odgajati mladež, da vole svoje i poštuju vrjednote drugih naroda.

            Veliko moralno značenje takva odgajanja je u tomu što ljubav prema domovini povezuje sa stvaranjem povjerenja među ljudima i narodima, što se zauzima za međunarodne odnose na načelima mira, prijateljstva i suradnje među narodima. Još i danas je to teško posve prihvatiti u Hrvatskoj zbog mnogobrojnih genocidnih zločina nad Hrvatima iz šovinističkih pobuda. Ali budućnost je teško graditi na mržnji i osveti za zločine.

            U vrlo teškim uvjetima ropstva i sukoba među narodima kršćanstvo je prihvatilo ljubav, poticalo je i njegovalo ljubav prema bližnjemu, čovjekoljublje. Ono se osnivalo na uvjerenju da svi ljudi – Židovi, Egipćani, Grci, Rimljani, Perzijanci i drugi – kao ljudska bića  pripadaju jednoj ljudskoj zajednici, braća su u Kristu, i stoga ih treba voljeti, poštovati i pomagati. Tako se, već potkraj Rimskog carstva, pojavila ideja bratstva i razumijevanja među narodima. F. Urban o tomu piše: „Isus naglašava da u njegovom kraljevstvu istine postoji mjesto za svaki narod. Punopravnost svakog naroda u Isusovoj ligi naroda ne pretpostavlja povredu prava nijednog drugog naroda, niti traži 'dobrovoljno' podlaganje bilo kojeg naroda ili ograničavanje suvereniteta za potrebe mira, jedinstvena ili zajedničkog napretka... Isus  kaže da se kraljevstvo mora proširiti u svaki narod, kako bi svi narodi mogli živjeti u jednoj velikoj zajednici .“

            Tijekom povijesti narodi su se međusobno sukobljavali, ratovali i uništavali, ali su se i upoznavali i približavali. Današnje opasnosti od uništenja cjelokupne ljudske kulture i civilizacije upozoravaju da se konflikti među narodima moraju rješavati mirnim načinima, međusobnim i međunarodnim kontaktima i dogovorima, a ne sukobima, ratovima i genocidnim zločinima. Treba tražiti ono što je zajedničko, što odgovara golemoj većini ili svima, što povezuje ljude i narode , što omogućuje zajedništvo, zajednički život, život bez straha, sukoba i krvoprolića na ovom jedinom planetu koji imamo. Ujedinjeni su narodi istakli određena načela glede čovjekovih prava, poštovanja ljudskoga dostojanstva, očuvanja mira u svijetu, dogovornog rješavanja međunarodnih  problema. To je afirmiralo ideju razumijevanja među narodima. Doduše, ideje su jedno a život drugo. Na svojoj koži smo osjetili nedjelotvornost proklamiranih načela i slabosti Ujedinjenih naroda, kada je trebalo da se suprotstave velikosrpskoj agresiji.

            Znamo da postoji raskorak između riječi i djela. Ali mir, ipak, nema  alternativu. Hrvati ne traže tuđe. Oni samo žele i brane svoje, hoće biti „svoji na svome“. Njima su, kao kruh svagdanji, potrebne sloboda i neovisnost. To je jedini smisao njihove borbe. Hrvati su branili svoje domove, ustali protiv osvajača i okupatora, branili i branit će svoju domovinu. A u slobodi im treba mir za gospodarski i kulturni razvitak; potrebno im je razumijevanje, suradnja i prijateljstvo sa svim narodima svijeta, da bi mogli prihvatiti i ugostiti sve prijatelje i ljubitelje našega Jadrana i cijele „Lijepe naše“. U tomu je naša budućnost i perspektiva.

            Hrvatima odgovara razumijevanje među narodima. To je vizionarski osjetio i Otac domovine Ante Starčević. Za njega je bratstvo među narodima opća vrijednost. Pisao je: „Svi su narodi braća i imaju se pobratiti. Krvnici naroda zavadiše narode. Neprijateljstvima naroda koriste se samo krvnici njihovi. Muževi napretka neka uče narode na dobro, pa će narodi slijediti nauk i stazu k dobru mnogo lakše, negoli do sada slijede nauk i stazu na zlo“. Ljudska i domoljubna dužnost nalaže nam biti muževima napretka, da upućujemo hrvatsku mladež na dobro i da je uz domoljubni odgoj odgajamo i za  razumijevanje među narodima .

 

RAD I DUŽNOST

 

            Rad je osnovna ljudska djelatnost, svojstvena samo čovjeku kao intelektualnom i moralnom biću. Radom homo sapiens mijenja prirodu, koristi je i uzima dobra koja su mu u životu potrebna. Radeći, mijenjajući prirodu, čovjek je stjecao radna iskustva, usvajao znanja, razvijao sposobnosti, otkrivao zakonitosti, bogatio svoje spoznaje. Uz rad je vezan razvitak mišljenja i govora, čovjekov tjelesni, duhovni i moralni razvitak. Stečena znanja i iskustva prenosio je na mlade naraštaje i tako se razvijao i usavršavao kao čovjek, intelektualno i moralno biće.

            Rad je i ljudska potreba. Njime ljudski rod proizvodi sve što mu je potrebno za život – hranu, odjeću, obuću, sredstva rada, objekte za stanovanje i sve drugo. „Svijet je radionica u kojoj svi posluju i u kojoj besposličenje neizbježno vodi propasti i brodolomu“, pisao je engleski pedagoški pisac Blackie. Sva materijalna dobra i kulturne tvorevine produkti su čovjekova rada. Bez rada ne bi bilo života. Na njemu i njegovim rezultatima osniva se opstanak ljudske zajednice. Svi uživamo plodove rada i dužni smo raditi. Tko ne radi – nametnik je, živi na teret drugih ljudi i njihova rada. Riječju, rad je opća ljudska i domoljubna dužnost svakoga za rad sposobna čovjeka. U tomu je moralno značenje rada.

            Rad i moral su blisko vezani. Odnos rada prema moralu neposredan je i mnogostran. U njemu se očituju moralni odnosi kao: suradnja, potpomaganje, prijateljstvo, smisao za zajednicu. Sve svoje životne potrebe podmirujemo produktima rada. Sve materijalne i duhovne vrijednosti imaju ishodište u radu. Razumljivo je, dakle, da je rad i moralna kategorija, da čovjek mora imati pozitivan stav prema njemu. Pozitivan odnos prema radu jedan je od temeljnih moralnih zahtjeva i jedno od glavnih mjerila čovjekove moralnosti. Rad je ljudska obveza i jedna od univerzalnih, općeljudskih vrijednosti.

            Rad je, već je spomenuto, povezan s ljudskim dužnostima, a one su tipično ljudska, moralna odrednica. Čovjek je i moralno biće, homo moralis, jer  ima razvijenu svijest o svojim ljudskim dužnostima. Moralna osoba osjeća te dužnosti i odgovorno se odnosi prema njima, tj. postupa u suglasju sa svojim ljudskim dužnostima. One su izraz moralnosti, kriteriji za provjeru savjesti. Prema I. Kantu, moralni postupci proizlaze iz svijesti o dužnosti koja nam nalaže da moramo tako postupati. Za njega je dužnost visoko rangirana moralna vrijednost. Stoga uzvikuje: „O dužnosti, ti veliko i uzvišeno ime!“ Čitava njegova etika je etika moralnih dužnosti. Poštovanje dužnosti i postupanje u skladu s njima uzdiže ljudski duh i ispunjava ga zanosom više nego ma koja druga ideja. To je moralni imperativ koji se mora poštovati. A rad je područje u kojemu se  razvija osjećaj dužnosti i odgovornosti.

            S odgojnoga motrišta rad je svrha a istodobno i snažno odgojno sredstvo. Njime pripremamo mlade za život, za obavljanje društvenih radnih obveza, a ujedno izgrađujemo i oblikujemo njihov moralni lik, razvijamo pozitivna svojstva osobnosti i značaja (karaktera). Njegova je odgojna vrijednost mnogostrana. U radu se razvijaju tjelesne, intelektualne i moralne snage, osjećaj dužnosti i odgovornosti, izgrađuje se pozitivan odnos prema materijalnim i duhovnim vrjednotama, očituje i razvija inicijativa, marljivost, samostalnost, upornost, dosljednost, ustrajnost, organiziranost, savjesnost i druge ljudske odlike. S pomoću njega društvo uvodi mladež u radnu i moralnu zajednicu. Stoga djecu i mlade ljude moramo odgajati u radu i za rad, u uvjerenju da su veliki ljudi samo oni koji su bili korisni čovječanstvu i koji u njemu sebe nadživljuju.

            Odgajanje pravilna odnosa prema radu važno je pitanje i složena zadaća. Obuhvaća više sastavnica: izgrađivanje jasnih predodžaba i pogleda na ulogu i značenje rada, formiranje pozitivna osjećajnog odnosa prema radu, razvijanje radnih navika i sposobnosti, njegovanje kulture rada, odgajanje osobina volje i  značaja. Mlade treba upućivati i navikavati raditi organizirano i smišljeno, pozorno i odgovorno, prihvatiti rad kao moralnu kategoriju i da u obavljanju radnih obveza i dužnosti nalaze radost i zadovoljstvo.

            S formiranjem pozitivna odnosa prema radu u obiteljskom domu treba početi još u ranom djetinjstvu. Među prvima pojavit će se potreba njegovanja higijenskih navika – umivanje, kupanje, pranje ruku, zubi i dr.; potom održavanje odjeće, obuće, igračaka, čuvanje i spremanje osobnih stvari – knjiga, bilježnica, uređenje svojega kreveta, sobe, radnoga mjesta, njegovanje cvijeća i sl. Djeca moraju pomoći u kući prilikom kuhanja, pranja, glačanja, čišćenja i uređenja stana, donošenja ogrjeva, hrane itd. Treba ih navikavati na rad. Priprema mladih za radne zadaće, formiranje pozitivna odnosa prema radu, razvijanje stvaralaštva, povećavanje produktivnosti rada – jedna je od osnova odgojne djelatnosti, ali i gospodarskoga i društvenog razvitka.

 

MATERIJALNE I DUHOVNE VRIJEDNOSTI

 

            Čovjek kao razumno biće – homo sapiens, ushićen je i ponosan na svoj ratio, na svoje intelektualne sposobnosti, na svoje spoznajne mogućnosti. To je prirodno i razumljivo. Moć spoznavanja omogućila je čovjeku upoznavanje svijeta oko sebe, ovladavanje zakonitostima u tomu svijetu, preuređivanje svijeta prema svojim potrebama. Spoznaja je omogućila neprekidni razvitak

znanosti, tehnike, proizvodnje, ljudskoga društva i samog čovjeka. Ona je čovjeku omogućila da postane snažan gospodar nad prirodom, iskorištava je i preuređuje, a time je i onečišćuje, osiromašuje, pustoši i uništava. Nastaju pitanja: Kuda to vodi? Što će biti sutra? Je li to napredno, razvitak ili samouništenje? Jesu li krajnje posljedice dobro ili zlo, napredak ili nazadovanje? I, uopće, što je napredno, a što nazadno, reakcionarno?

            Na ta pitanja ljudska spoznaja ne može pružiti zadovoljavajuće odgovore, jer su oni po svom značenju vrijednosno usmjereni. Dobro i zlo, napredno i nazadno, progresivno i reakcionarno – nisu spoznajne nego vrijednosne kategorije. Spoznaja osigurava čovjeku snagu i moć, a vrijednosni ga kriteriji i usmjerbe potiču, upravljaju i upućuju kako treba postupati. Bez njih bi izgubio orijentaciju, osjećaj za dobro i zlo, pozitivno i negativno, osjećaj dužnosti i ljudske odgovornosti, osjećaj ljudskosti, čovječnosti, solidarnosti i humanosti. Bez osjećaja i razvijena smisla za ljudske vrijednosti, bez vrijednosnih kriterija, čovjek bi izgubio ljudska obilježja, pretvorio bi se u svoju suprotnost.

            Vrijednosti daju smisao životu. Očituju se kao: dobra potrebna za život i duhovni razvitak, ciljevi prema kojima se krećemo, ideali kojima težimo, svrhe ljudskih nastojanja. Mogu biti materijalne i duhovne. Prve su povezane s tjelesnim, a druge s duhovnim životom ljudskoga bića. Duhovne zauzimaju viši položaj na vrijednosnoj ljestvici. Njezinu osnovicu čine materijalne - biološke, ekonomske ili vitalne vrijednosti, koje osiguravaju održanje života. Životni smisao i značenje određuju više duhovne vrijednosti – spoznajne, etičke, estetske, odgojne, općekulturne, religijske. One ukrašavaju sam vrh ljestvice vrjednota. Simboliziraju ih istina, dobrota, ljepota, ljubav, pravda, svetost i druge općeljudske vrijednosti.

            Istinski ljudske, općeljudske, generičke vrijednosti povezuju ljude najraznovrsnijih zajednica, unatoč njihovim nacionalnim, vjerskim, rasnim, spolnim i drugim razlikama. Na njima se zasniva i gradi duh tolerancije i suradnje ljudi i naroda. Na njima se osniva Opća deklaracija o pravima čovjeka UN, povelje o građanskim, političkim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima, europska i svjetska suradnja. I unatoč svim razlikama u vrijednosnim usmjerbama pojedinaca i socijalnih skupina, naroda, čovjek i čovječanstvo moraju tražiti istinski ljudske vrijednosti i vrijednosne kriterije koji poštuju ljudsko dostojanstvo svih ljudskih bića i koji svima osiguravaju ista prava i mogućnosti.

            Tako bi trebalo biti. Životne prilike se, međutim, često razlikuju od poželjnih stanja. Današnje okolnosti su loše, vrlo loše. Opčinjen mogućnošću ljudske spoznaje, suvremeni čovjek je zaboravio na vrijednosti. Teorijski nedovoljno razrađivane, praktično zanemarivane, blijedjele su i sve više gubile značenje motiva i kriterija za uljuđeno djelovanje. Što ih je život više obilazio, zapostavljao, sve su više gubile vrijednosno značenje. Proces obezvrjeđivanja vrijednosti uvjetovao je vrijednosnu krizu koja prijeti nesagledivim negativnim posljedicama u razvitku čovjeka, čovječanstva i ljudske kulture.

            Kriza se posebno očitovala u zemljama u kojima je vladala komunistička ideologija. Odbacujući sve što je idealističko i religijsko, marksisti su, u ulozi borbenih ateista, negirali i odgovarajuće vrijednosti. Time su stvarali vrijednosnu dezorijentaciju i kaos. Budući da vjera ne dopušta krađu, oni su je obilato tolerirali i prakticirali. Vjera slijedi Božju zapovijed: Ne ubij! Oni su masovno uništavali i ubijali ljude. Ona propovijeda ljubav, a oni su širili mržnju. Tragične posljedice osjećamo i vidimo na svakom koraku.

            Duhovna obnova, u znaku reafirmacije vrijednosti, pokazuje se kao prijeka potreba. Pater, danas biskup u Zagrebu, V. Pozaić  pisao je: „Desetljećima je nametan negativni mentalitet spram temeljnih ljudskih prava i ćudorednih vrijednosti. Potrebno je, dakle, mijenjati mentalitet, potrebna je prementalizacija, potrebna je promjena duhovnog ozračja, duhovnog ljudskog okoliša – duhovna ekologija, potreban je čistiji zrak za svijest i savjest, slobodu i odgovornost ljudi. Potrebno je promicati novo shvaćanje, naime, da je isplativo poštenje, istinoljubivost, skromnost, samoprijegor, altruizam, solidarnost, sposobnost i stručnost, da je ideal postići vrhunsku stručnost na moralan način u skladnoj moralnoj osobi, tj. profesionalna stručnost prožeta moralom. Potrebno je obnoviti svijest o svijetu pozitivnih čovjekovih duhovnih svojstava, o svijetu kreposti.“

            Duhovna obnova i izlazak iz društvene krize na svim razinama od gospodarske do kulturne i moralne, pretpostavlja reafirmaciju vrijednosti, a vrijednosna reafirmacija nalaže sustavnu izgradnju smisla za vrijednosti i njegovanje vrijednosnih doživljaja u svim odgojnim postupcima. Odgoj je vrijednosna kategorija i stoga vrijednosne usmjerbe moraju prožimati sva njegova nastojanja. A kako se to postiže? Sustavnim razvijanjem pozitivna odnosa prema svim materijalnim i duhovnim vrijednostima i čestim vrjednovanjem društvenih pojava i ljudskih postupaka kao dobrih ili loših. Time se izgrađuju vrijednosni kriteriji za procjenjivanje moralno pozitivnih ili negativnih činova.

            Roditelji moraju djecu od najranije dobi navikavati na pažljiv odnos prema uporabnim predmetima – odjeći, obući, igračkama, knjigama, pokućstvu, kućnim aparatima i drugim predmetima. Treba obratiti pozornost i na čuvanje imovine na javnim mjestima: u parkovima, čekaonicama, prometnim sredstvima, kulturnim ustanovama itd. Obitelj može i treba izgrađivati pozitivan odnos djece prema produktima intelektualnog rada, duhovnim i kulturnim vrjednotama kao što su književna, glazbena, likovna, dramska i druga djela, umjetnički filmovi, balet, stručni i znanstveni radovi. Treba njegovati i pozitivan odnos prema kulturnim ustanovama: knjižnicama, muzejima, kazalištima, galerijama, arhivima, znanstvenim institucijama, školama, fakultetima, sveučilištima, akademijama. Riječju, djecu treba odgajati kao kulturne ljude koji prate postignuća u području kulture, cijene kulturu i duhovne vrijednosti.

            Odgojem čovječnosti, razvijanjem smisla za obiteljski i društveni život, njegovanjem domoljublja i razumijevanja među narodima, izgrađivanjem pozitivna odnosa prema radu, ljudskim dužnostima i svim materijalnim i duhovnim vrijednostima – obitelj će kao odgojni čimbenik vrijednosno, duboko ljudski usmjeravati djecu i time odgovorno ostvarivati svoju odgojnu zadaću. To su vrlo važne smjernice za djelovanje roditelja kao odgojitelja.

 

NAJVIŠE DOBRO

 

            U prethodnoj točki naznačili smo niže materijalne i više duhovne vrijednosti. Spomenute su biološke, vitalne, kulturne, etičke, odgojne, religijske i druge. Sve su one međusobno povezane i razvrstane u sustav, skalu ili ljestvicu vrijednosti. S obzirom na opće značenje postoje: univerzalne ili općeljudske vrijednosti, socijetalne ili vrijednosti konkretnih društava, naroda (gdje osobito značenje imaju nacionalne vrijednosti) i za ljude posebno važne personalne i obiteljske vrijednosti. Socijetalne, nacionalne, obiteljske i personalne vrijednosti moraju prihvaćati i poštovati više općevažeće etičke kriterije utemeljene u općeljudskim vrijednostima.

            Tako se izgrađuje etički sustav vrjednota nalik na lepezu ili, trodimenzionalno, na piramidu široke osnovice konkretnih dobara i visokog vrha koji krase vrijednosti istine, dobrote, ljepote, ljubavi, pravde, svetosti. Iznad svih je najviša vrijednost – opće dobro (summum bonum), najviše dobroBog  Stvoritelj neba i zemlje iz kojega proizlaze, prema kojemu se ravnaju i vrjednuju sve druge vrijednosti.

            Vjera je duhovno opredjeljenje, poimanje svijeta i života, svjetonazor, smisao življenja, nalaženje i duboko doživljavanje vrjednota, etičnosti i čovječnosti, svetosti. Ona prožima čitav čovjekov život i prati vjernika od rođenja do smrti. Živeći, npr., u kršćanskoj zajednici postaje on pripadnikom kršćanske kulture. U njoj stječe moralna iskustva, moralne spoznaje, uvjerenja i stavove, navike moralna ponašanja i djelovanja. U njoj se oblikuje kao osobnost. U kršćanskoj, katoličkoj obitelji i Crkvi izgrađuju se sve pozitivne ljudske osobine. Živeći prema vjerskim načelima osoba živi čovječno i potvrđuje se kao moralno i religijsko biće koje poštuje Božje zapovijedi i moralne stečevine ljudske civilizacije, razlikuje dobro i zlo i postupa u suglasju s ljudskim dostojanstvom, etičkim i religijskim vrijednostima.

            „Crkva prolazi kroz povijest utkana u sva iskušenja povijesti noseći u sebi sve darove Božje za spasenje ljudi, u svim pokoljenjima svoje dvotisućljetne povijesti odgajala je i odgaja vjernike svake dobi i staleža za pravedan, svet život. Koliko je odgojila čestite očeve, dobre majke, poštene mladiće, nevine djevojke, revne svećenike, redovnike i redovnice, kao i časne biskupe u hrvatskom narodu kroz trinaest stoljeća svoga spasenjskog djelovanja! Tako i svim narodima  u koje je donijela Radosnu vijest! Nebrojeni su njezini sveci i svetice, mučenici  i mučenice“ (kardinal Franjo Kuharić).

            Kršćanstvo, katoličanstvo i moral fenomeni su koji se slažu. U njima se utemeljuju vjerski i moralni odgoj. Crkva je apostolat. Krist je bio učitelj, propovjednik, moralni preporoditelj. Okupljao je apostole, učio ih, odgajao u vjeri i moralu i poslao u svijet da i oni poučavaju, odgajaju, šire istinu, vjeru,  da sve narode učine učenicima njegovim. To je temeljna zadaća Crkve. Ostvarujući je  ona se uključuje u društveni život kao moćan odgojni čimbenik. Demokratska preobrazba u Hrvatskoj omogućila je da se i Crkva angažira u procesu odgajanja i da se uspostavi suradnja između nje, obitelji i škole. Pedagoški usklađeno odgojno djelovanje obitelji, škole i Crkve najvažniji je preduvjet učinkovita postizanja odgojne svrhe – uspješna odgajanja mladeži i njihova osposobljavanja za život.

            U ovozemaljskim relacijama čovjek je najviša vrijednost, uljuđeni cilj i glavna svrha življenja. Kao glavna vrijednost i svrha, ne smije se tretirati kao sredstvo. Ali i čovjek je zadaća koja se ostvaruje. Treba ga moralno razvijati izgrađivati, oplemenjivati. Da bi uljuđeno živio mora imati odgovarajuće osobine, odlike koje mu omogućuju življenje u skladu s ljudskim dostojanstvom i mjestom najvišeg dobra u ljestvici ovozemaljskih vrijednosti. Stoga mlade ljude treba odgajati tako da, prije svega, budu čestiti ljudi. Temeljni etički i religijski zahtjev kategorički traži da se čovjekov život uskladi s moralnim načelima i Božjim zapovijedima.



 

 

Zov rodnih ognjišta, 2007. br.2 (25)

 

 

VEZANI ČLANCI