Jedan naš književnik napisao je roman "Povratak u djetinjstvo". Ne kanim pisati roman nego samo neka sjećanja iz svog djetinjstva u kojemu sam doživio mnogo pažnje i ljubavi od svojih roditelja, bliže i daljnje rodbine, kumova, prijatelja i znanaca.   

         Moj rođak pokojni saborski zastupnik Velimir Terzić zamoljen da rekne nekoliko riječi na svečanosti otvaranja asfaltnog puta u Svinišćima rekao je i ovo: "Ovdje su nastale najljepše uspomene moga djetinjstva, ovdje je utvrđena moja životna vertikala, moja vjera u Boga".           

 Neke stvari koje doživljavamo u svom djetinjstvu ne možemo odmah shvatiti. Poslije nam to protumače stariji ili, s vremenom, i sami dođemo do prave spoznaje.          

  Bilo je kao u magli. Držali su mi ruke. Nešto su mi trpali u usta. Opirao sam se i povraćao. Vrtili su nešto na kominu. Kasnije mi je kao bogoslovu i već svećeniku više puta ispričala moja dobra strina Šime, što je to sa mnom bilo. Govorila je: "Rade moj, uvik sam te volila kao svoje dite. Bit ćeš imao oko tri godine. Bio si vrlo slaba zdravlja, uvik mršav i blid. Mater te je više puta nosila likarima u Omiš, ali nikakva likarija nije pomagala. Bojala sam se da ćeš umrit. Pomislila sam da je nešto na te nabačeno sa sotonske strane. Bila je u Rogoznici jedna žena koja je skidivala uroke. Dobro sam podranila i pošla priko brda u Rogoznicu. Ponila sam komad tvoje robe. Jedva sam hodala. Činilo mi se da su mi noge okovane. Čim je žena vidila tvoju robu, rekla je da je jedna opaka osoba na maloga nabacila čari. 'Idi ženo kući', reče mi, 'putem moli Boga. Kad dođeš, prikupi 12 jaja od crne kokoši. Dajte ih nasilu malomu otputa, ali sirovih, a crnu kokoš vrtite na kominu oko komaštara i govorite 25 puta: Kako došlo, tako otišlo.' Zato smo ti ih davali nasilu. Nešto si progutao, a više povratio. Plakao si i otimao se bratu Filipu koji te držao." Odgovorio bih joj na to obično: "Hvala tebi, moja strina, na tvojoj brizi, ali zar ti nisam više puta tumačio da je to što ste vi činili praznovjerje, da od tih čudnih čina nema ništa." Njoj to nije išlo u glavu. Jednom je ipak na to rekla: "Bit će, sinko, kad ti tako kažeš. Ti si učio velike škole pa bolje znadeš." - Premda je strina Šime često poboljevala i ajmekala, doživjela je 91. godinu. Duša joj se raja nauživala!          

  Kad sam imao četiri godine umro mi je djed Filip. Nagrnulo mnogo svijeta u Terzića dvor. Odnijeli djeda iz kuće. Uvečer baka sjedi kod komina i plače, a djeda nema uza nju. U mojoj maloj glavi vrtile se misli, zašto baka plače i kako nema djeda.

            Imao sam sestru Dobrilu. Tri godine starija od mene bila je pravi moj anđeo čuvar. Jednog dana vidim je, leži nepomično na skrinji. Svi plaču. Stao sam plakati i ja, iako nisam znao, zašto plačem. I nju su odnijeli, a ja sve mislio da će se vratiti i opet me voditi svojom toplom ručicom. Koju godinu nakon toga upitao sam jednom majku: "Di su did Filip i sestra Dobrila. Kad će se vratit kući?", a ona je suzinih očiju odgovorila: "Sinko, ne će se vratit ni did ni Dobrila. Did je umro od starosti, a sestra od grlice[1]."

  

Polom - Dobri starina naš stric Jakov pričao nam je više puta o polomu. Govorio je: "Strašno je to bilo. Cilu noć padala ledena kiša. Odmah se smrzavala na zemlji i na gori. Grane su se na stablima lomile od težine i vrhovi od borova. Mraz se uhvatio i žica od struje na dalekovodu Kraljevac - Dugi Rat, pa je ta dodatna težina nekoliko željeznih stupova savila do zemlje. Tada je stradala i naša koprna, a bila je velika i razgranata. Svojim je hladom pokrivala cilo guvno, gdi su momci i cure igrali kolo. Ako bi na Božić i na Novu godinu bilo lipo vrime, Terzići bi tu donili vina, pa bi se pivalo i nazdravljalo od obida do mraka. Dico moja", rekao bi stric završavajući svoju priču, "to vam je bilo 22. sičnja 1922." - Sjećam se i ja tog poloma. Nama djeci nisu dali izići vanka. Vencel i ja ipak smo im uspjeli umaći pa se dopuzati do naše koprne, vidjeti njezine polomljene grane, nju onako osakaćenu. A bila je vrlo stara. U njezinu su se hladu odmarali i Turci i Mlečići, kad su harali po našim selima. Od poloma se više nikad nije oporavila. Svaka oluja ili jači vjetar slomio bi joj još koju granu. Dok se sijalo žito, dobri bi ga Marijan Mušac, dugogodišnji sviniški remeta, vršio tu na gumnu ispod njezine izranjene krošnje tjerajući oko stožine svoga malog konjića. Mnogo sam puta poslije kao svećenik za ljetne žege sjedio tu u hladu moleći časoslov ili pripremajući se za propovijedi. Prije dvije ili tri godine izgubila je i posljednju granu. Deblo joj je bilo šuplje. Izmjerio sam mu opseg. Iznosio je 350 cm. Prošle godine oboriše i deblo pa ga izgoriše na vatri. Kao da nam i ti, koprivo draga, poručuješ da na svijetu sve prolazi i svršava, pa bio mu vijek i više stoljeća.

  

Moje učiteljice Danica i Ivka - Moj stric Ante i strina Njigo (Ivka) nisu imali djece. Svaki sam dan bio u njih. Držali su dvije krave i desetak ovaca. Meni su svakodnevno davali šalicu mlijeka, a često i sira. Kanili su me i posvojiti. Kod njih su dolazile i učiteljice Danica i Ivka kupovati mlijeko i sir. One su me tu upoznale, zavoljele pa vodale sa sobom na Smoline i u Kučiće. Kako sam često bio u njihovu društvu, morao sam biti obučen malo bolje od druge djece. Zato mi je pokojna strina Brejankuša, žena Mate Terzića, čiji je "krojački salon" bio na Smolinama pod murvom, od austrijskih šatorskih krila sašila nekakvo odjelce, koje je jako šuškalo. Netko mi je kupio i cipelice. Tako obučena i obuvena povele su me učiteljice na dan Sv. Marka na "brgulju" u Podašpilje. Bili smo gosti braće Rogošića Petra i Ivana. Tu je za prostranim stolom sjedilo mnogo uzvanika. Učiteljice su mene posjele između sebe i stavljale na moj tanjur hranu. Ljudi se nakon obilna jela i pila raspričali. Ja te razgovore nisam mogao pratiti pa su na me djelovali kao uspavanka. Neprimjetno sam se spustio pod stol, legao i zaspao. Napokon su se gosti počeli razilaziti. Digle se i učiteljice. Gledaju začuđeno okolo, a mene nigdje nema. Stale su zvati: "Rade, Rade!" Netko je tada slučajno pogledao pod stol pa im doviknuo: "Evo, mali Rade spava!" Probudih se, onako mamuran izođoh ispod stola i čudim se što mi se svi tako veselo smiju.

 

            Župnik don Grgo Topić slavio je imendan. Jedne godine je toga dana pozvao na objed učiteljice, a s njima, dakako, i mene. Sjeo me je uza se i stavljao mi hranu na tanjur. Jedan komad mesa bio je za moje male zubiće pretvrd pa ga nisam uspio zgristi. Ne znajući bonton najedanput sam ga izvadio iz usta pa ga pružio don Grgi s riječima: "Evo tebi, pope, ja ga ne mogu gristi!" Na to je nastao grohotan smijeh, a ja briznuo u plač. Moje dobre učiteljice brisale su mi suze i tješile me, a don Grgo mi reče: "Hvala ti, Rade mali, što si nas lijepo nasmijao!"

 

            Učiteljice iz Svinišća i Kučića pripremale su priredbu za Božić. Održana je u Topića blagajni (u don Grginoj kući). Dakako, da su moje učiteljice tamo povele i mene. i sjele me u prvi red. Došao je i don Grgo. Kad me je ugledao, prišao je k meni, nasmiješio mi se i pomilovao me po glavi. Priredba je za me bila velik doživlaljaj. Prepoznao sam Darinsku i Maku sa Smolina. Imale su krila i palile su svijeće na božićnom drvcu.

 

            Moja prva svećenička služba bila je na Slimenu. Koji dan nakon moga dolaska i useljenja u župsku kuću došla mi je u posjet starija gospođa, koja se dobro znala s mojom majkom. Bila je to slimenska učiteljica Milka Utrobičić rođena Kovačić, koja je u doba moga djetinjstva službovala u rodnim Kučićima. Čim je ušla, rekla je mojoj majci, šaleći se: "Ivka, gdje je onaj mali Rade, što su ga sviniške učiteljice dovodile u Kučiće! Mnogo puta nas je nasmijao?"

 

            Imao sam pet godina, kad sam prvi put pratio Gospin kip u Kučiće. Vodila me je strina Njigo. Na objed su nas pozvali u Tomasovića. Strina mi je na povratku pokazala kapelu Gospe Lurdske. Tu smo malo zastali i pomolili se.

 

            Bilo je predbožićno vrijeme. Svinje već poklane. Moja sestra Ane čuvala ovce poviše crkve i škole. Majka je stavila u mali bronzinić malo kupusa, komad slanine i kruha, dala mi ga i rekla: "Odnesi ovo sestri. Ako pred crkvom vidiš don Grgu, lipo ga pozdravi s Faljen Isus!" I doista, don Grgo je bio pred crkvom, a s njim još jedan čovjek čudno obučen. Pozdravih točno onako kako mi je majka bila rekla. Na to će don Grgo onom meni nepoznatom: "Ujče, ovo ti je mali Rade naše rodice Ivke". - "Dođi k meni!" reče mi Nepoznati. Približio sam mu se sa strahom. Tada on skine svoju čudnu okruglu kapicu pa mi je stavi na glavu uz riječi: "Mali, kad narasteš, bit ćeš fratar". Turih kapicu s glave i brže pobjegoh. Sestri sam predao bronzinić pa brže bolje drugim putem kući. Majka je odmah opazila da sam nešto ustrašen. Pitala me je, što je bilo. Sve sam joj ispričao. Rekoh joj: "S don Grgom je bio neki čovik čudno obučen. Suknja mu do zemlje kao u babe Filipe, a kaput kao kabanica strica Jakova". Na to će mi majka: "Nisi se trebao plašit. To je moj rođak fra Kažimir Tomasović, sin moje tete Marte, svećenik kao i don Grgo".

  

Pučkoškolac - Moja učiteljica Danica nagovorila moga oca, da me upiše u prvi razred, čim sam navršio šest godina, što je u ono doba bilo prije uobičajenog vremena. Rekla mu je: "Mali je bistar, što bi gubio vrijeme. Uspjet će". Dobra se učiteljica trudila oko mene, ali uzalud. Na koncu prvoga polugodišta imao sam same jedinice. Taj moj neuspjeh teško je mogla protumačiti momu ocu, koji je kao pravi pravcati austrijski dočasnik bio vrlo strog. Držeći se pučke izreke da je šiba iz raja izišla pošteno me je išibao. Modrice su se ma momu slabašnom tijelu vidjele više dana. I kao da se od tada nešto otvorilo u mojoj glavici. Počeo sam dobro shvaćati pa sam na koncu godine prošao s odličnim uspjehom. Tako se moja učiteljica napokon mogla ponositi svojim malim Radom.

 

            Nakon moga prvog razreda učiteljica je Ivka premještena u Tugare, gdje je umrla mlada od upale pluća. Danica je premještena u Trogir, gdje se i udala. Jedan moj mještanin, kojega je učila kao i mene, susreo ju je otprilike tri godine nakon II. svjetkog rata u vlaku Zagreb - Osijek. Nisu se u prvi čas prepoznali nego su tek u razgovoru otkrili staro poznanstvo. Pitala ga je za svoje nekadašnje male učenike. Nije, dakako, zaboravila ni mene. Obradovala ju je vijest da sam postao svećenikom te da sam župnik u Svinišćima i Kučićima.

 

            Drugi i treći razred učio me je Kaštelanin Josip Budišin, a četvrti, peti i šesti Žrnovčanin Miro Bošković, dobar učitelj i divan čovjek. Kad sam s odličnim uspjehom završio šesti razred, bio sam na životnom raskršću. Kako sam bio tjelesno slab, smatralo se da nisam za fizički rad. Župnik i učitelj savjetovali su momu ocu da me upiše u sjemenište. On me tada odveo na pregled doktoru Rinu u Dugi Rat, da čuje njegovo mišljenje, jesam li za školu. Rekao mu je: "Bože, mali je slabunjav, ali on će se u školi ojačati. Pošalji ti njega u sjemenište. Tu je najbolja škola". Budući da je sin moje tete Filip Mimica već pet godina učio u franjevačkom sjemeništu u Sinju[2], otac je htio da i ja pođem tamo, ali župnik i učitelj bili su mišljenja da je bolje za me da pođem u splitsko sjemenište u kojemu se školuju svećenički kandidati splitske biskupije, već i zato što je bliže našemu selu nego sinjsko.

 

            Svi koje sam imenom spominjao u ovim mojim sjećanjima preselili su se u vječnost. Za sve dobro što su mi učinili u mom djetinjstvu od srca im zahvaljujem. Nek svu vječnost budu radosni u Gospodinu.

 

[1] Pučki naziv za difteriju, koju zvali još i škrlatina.

[2] Taj moj rođak, koji je postao svećenikom šibenske biskupije, stradao je na tzv. "hrvatskom križnom putu" u mjesecu svibnju 1945.

 

 

 

 

Zov rodnih ognjišta, 1998. br.1 (6)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

Login Form

© 2016 Kučiće. Sva prava pridržana.