Ne prestaju priče i pričice vezane na izjavu omiškoga gradonačelnika Ivana Kovačića kako se namjerava odreći službenog automobila, prodati ga i za taj novac urediti dječji vrtić u Kučićima. Vjerujemo da će se ta, moram istaknuti hvale vrijedna ideja gradonačelnika Kovačića uskoro i ostvariti. Živi bili pa vidili!

Ta, za naše uši pomalo neobična vijest odjeknula je cijelom Hrvatskom jer su je prenijele mnoge televizijske kuće, internetski portali i novine.

Istim povodom novinari Slobodne Salmacije posjetili su Kučiće, a novinar Vinko Vuković napravio je članak kojeg vam prenosimo u cijelosti.

ĐIR PO KUČIĆIMA: KAD OTVORIMO VRTIĆ, CILO ĆE SELO GORIT OD SRIĆE !

Cesta je u selo došla osandeset i treće. Ravno pedeset i tri nedilje na njoj je radilo sto pedeset ljudi. A kad je sve bilo gotovo na ražnju smo, sićan se ka da je jučer bilo, okrenili trideset i šest janjaca. A sve van to govorin jer će ovo sad bit još veća fešta. Kad otvorimo vrtić cilo će selo gorit od sriće, ja van kažen – slušaju reporteri Slobodne Dalmacije Antu Božića, a on ih vodi kroz Kučiće, pa zastaje skoro kraj svake kuće.

Upire prston, šta u vrata, šta u ponistru, pa nabraja:

- Evo, ovde je dvoje dice, tamo je u Nikole troje, kod Jure – a sad već naginje glavu jer se Jurina kuća od Nikoline najbolje ne vidi – je jedno, a u brata mu Stipe će domalo bit četvero jer mu je nevista opet trudna.

Nikola i Jure bi u Kučićima moga bit skoro svaki drugi čovik. Ćaća ili dida, svejedno. Red za vrtić je toliki da je odavno do Omiša doša. Samo šta ga u Omišu sve do jučer, dok novi gradonačelnik nije reka da će prodat službeni auto kako bi Kučićancima opremija vrtić, niko nije obadava.

- Čekamo vrtić ka Boga! Još od dvi iljade i šeste molili smo gradonačelnika da se i naše dice koji put siti, a on bi svaki put obećava, kleja se da oće, dok ne bi dobija glasove, pa bi se posli izvlačija da nema para i da će mu Kučiće uvik bit na prvome mistu – objašnjava Božić, kojega u selu, kako je i red za predsjednika Mjesnog odbora, zovu selonačelnik.

A onda je u Omiš doša novi čovik. Pa je i on, neka su Kučićani još jedanput u većini bili za onoga šta in je vrtić samo obećava, reka da su mu Kučiće na prvome mistu.

- I nije laga! Vidija san ja odma da je Ivan Kovačić, neka nije iz našega kraja, čovik od riči! – diže glas Božić, pa sve pazi da ga se daleko čuje.

Najmanje do igrališta, di je, znamenuje se, Ivan Škaričić sasuja trista iljada kuna – trista iljada! – a da na njemu, zastaje starina Ante da vidi oće li se i novinari prikrstit, niko pravo ni zaigra nije.

Ali, javlu i grube stvari, ajmo o lipin. O dici. I o lipin nevistama i još lipšin ćerima. Ka šta je i Antina, su troje nejači.

- Prvo nan triba kakav park, da možemo dicu izvest vanka, a da ne moramo drćat oće li ih prigazit auto – rukuje se s reporterima Slobodne Božena Sovulj, pa nas pušta kroz vrata okićena bršljanon. A takva su sva u selu. Danas da se običaj ne zagubi, a jučer da se zna u koju kuću pop na blagoslov more uć.

Boženi su dvi cure u naramku. Manuela i Sara. A sin Luka je vrtiću. U Omišu. Ćaća ga u šest digne, pa ga odbaci kad iđe na posa.

- Vrtić će nas spasit, biće to korak naprid ka da nas je Božja zvizda obasjala, jer ovo šta sad imamo je stvarno sramotno. Dva puta nediljno po tri ure dođe teta iz Omiša pa radi nešto s predškolcima u učionici. Čisto da se dica ne pripadnu kad pođu u školu.

A male dice je ka i janjaca ono kad se 1983. cesta asfaltirala. Ćipo 36!

- Je, a di je još jedanest trudnica! – gušta selonačelnik šta će i njemu ić dobar dil zasluga za prodaju nove omiške škode.

- Nema ih više jedanest, skoro sve su rodile! – prikida ga Božena, a njemu još draže. Vrtić će bit pun do čepa, i u dvi smjene će se radit.

- U dvi smjene, nego kako! A di su još dica sa Slimena, njih jedanest, i njijovih sedan trudnica – zbraja Božić, pa oduzima dicu šta će na jesen poć u školu, i dolazi do više od 60 mališa. Oči mu sjaje ka da se rakije napio.

Kad najedanput mrak. Sitija se nečega. A nije ono kad je maloprija govorija da u selu sad ima osandeset momaka i niti pet, šest cura.

- Jel vi znate da smo mi već imali namještaj za vrtić? E, šta me gledate, baš je tako bilo, imali smo namještaj, a nismo imali vrtić. Prije četri godine su nan ga bili dotrali. Ja ga smistija u jednu kuću i sve čekan kad će Škaričić reć da se počinje uređivat vrtić. Kad ono, nakon jedno dvi godine, evo ti radnika s nalogon da se sav namještaj priseli u Blato na Cetini. Da je tamošnjen vrtiću potribniji. Virujte mi da san plaka ka malo dite kad su ga tovarili – sića se, pa sam sebe kori šta opet o grubin stvarima priča.

A opet, neko mora reć kako je moguće da je Škaričić i bez vrtića sve izbore u Kučićima lakoćon dobiva.

- Narod ne čini ono šta stvarno misli, nego ono šta in popi i učitelji kažu, a zna se ko u nas drži crkvu i školu – na visoku politiku baca Kučićanac šta smo ga zatekli u redu prid blagajnon.

Neće ime da reče, ali oće da se zna da u cilin Kučićin nema čeljadeta koje novoga gradonačelnika sad ne bi u čelo poljubija. Ka prvo, misto in je proslavija, pa ih, evo, već drugi dan novinari obilaze i svak ko oće more doć na televiziju – a s koje ste vi televizije?, pita, pa mu još draže kad čuje da su novinari iz Slobodne – a ka drugo, starčad će napokon moć malo odanit.

- Starčad, starčad će se spasit, a ne dica. Satralo ih čuvanje. Bilo bi jada da nije baba i dida – smije se brko, a blagajnica Nada vrti glavon.

- Ništa van od toga neće bit. Virujte vi meni: Ni-šta!

- Kako ništa, Nado, odakle ti to?! – smiruje je kolegica.

- Zato, jer je u Kučićin sve propalo, pa će propast i ovo!

- Šta ti je?! Ovo mora uspit, ako ne uspije, onda smo svi gotovi!

A tako misli i baba Zora. Maše nan s balkona i blagosivlje novoga gradonačelnika, dok joj unuk Nikola viri ispod traverše.

- Di su muuu ćaaaća i maaater? – vičemo.

- Raaadeee!

- A šta biii da neeemaju vaaas?

- Mooogli bi seee slikaaat!

V. Vuković

Izvor: Slobodna Dalmacija